Okorjelost koja žalosti
Nerijetko se događa da nam Evanđelja jasno izriču kako se Isus osjeća. I kao da nam je na poseban način teško kada pročitamo da se Isus oko nečega ražalostio ili zbog nekoga rastužio. S druge strane, obuzima nas neka milina kada prepoznamo da se Isus razveseli.
Isusova rečenica „Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote.“ baca novo svjetlo na dotadašnje poimanje odnosa Zakona i čovjeka. Isus dolazi na svijet u vrlo kompleksnom povijesnom trenutku za Izabrani narod. Narod nije nov; on je već tada drevan, već tada ima „kilometara u nogama“ u odnosu s Bogom. Ali, iz današnjega evanđelja, prepoznajemo da je u mnogočemu zalutao na stranputicu.
Slijepo opsluživanje Zakona, bez mozga i osjećaja, za Isusa ne znači baš ništa. On poziva svoje suvremenike izaći iz okorjelih ljuštura zatvorenosti u same sebe u slovo i broj; iz neprobojnih oklopa; iz slijepoga obdržavanja zapovijedi bez imalo introspekcije, promišljanja, meditacije… Isus (opet) svojim pristupom temi „širi“ našu stvarnost, poglede… Tjera nas da se pitamo: „Kada?“ „Kako?“ i „Zašto?“ Naravno, ako mu dopustimo.
Gospodin nas konkretno danas poziva pitati se: što znači Subota? Subota (šabat) je za Židove, kao što već znamo, bio dan posvećen Jahvi: obilježen i kao dan odmora. S vremenom se šabat razvio u nešto posve drugo. Šabat je postao predmetom spora, razdora, a potom i oholosti, osude drugih, duhovnoga premjeravanja, nadmenosti: tko će ga bolje, odnosno doslovnije obdržavati. Pa se čak i broj koraka mjerio, pa se ni kuhalo nije, niti struja palila itd…
Što je naš šabat danas? Za nas je to konkretno Dan Gospodnji: nedjelja, spomen Kristova uskrsnuća. Nije to samo pitanje nedjelje, iako smo i mi od nje napravili svašta: pa smije li se šivati, rezati škarama, paliti perilica ova ili ona, glačalo itd. Srećom, ovih praznovjerja i cirkusa je sve manje kako se generacije izmjenjuju i u vjeri rastu. Jednom riječju, stvari su jednostavne: nedjelja je dan posvećen Gospodinu. Ne postoji popis stvari koje se smiju ili ne smiju raditi nedjeljom. Trebamo i smijemo raditi ono što baš nikako ne možemo tijekom radnoga tjedna. A kako organiziramo radni tjedan? E, to bi bila sad jedna posve druga tema. Pitanje rada nedjeljom nije samo „crkvena“ stvarnost ili, bolje rečeno, Božja, nego i ljudska. Čovjek treba odmor, stanku, pauzu… kako bi se posvetio – Bogu i svome odnosu s njim. Često se žalimo kako smo se udaljili od Boga, kako smo iscrpljeni… a što zapravo činimo da tome ne bude tako? Jako malo. Molitva nam se svela na
„obavljanje“ pobožnosti – eto, samo da se „obavi“, a odnos? Odnos se stvara razgovorom i stvaranjem zajedničkih uspomena. Činimo li mi to s Bogom? Na ta pitanja iskren odgovor trebamo dati samima sebi, ako želimo napredovati.
Obitelj je važna. Sigurno. No je li nedjelja dan za obitelj ili dan za Boga? Ili, možda najbolje: dan za Boga proveden s obitelji? Bog nam je dao nedjelju kao „ne-djelu“ (ne-djelovati) kako bismo samo „bili“ u njegovoj prisutnosti. Učinimo sve što je u našoj moći preko tjedna, kako bismo nedjelju mogli „vratiti Bogu“. To je samo jedan dan od njih sedam u tjednu. (Zlo)Duh apsolutne i beskrupulozne produktivnosti pod svaku cijenu mora napustiti naše živote. Gospodin nas ne treba kako bismo (samo) radili, nego – iznad svega – rasli s njim pripremajući se za nebo! Stvarati i raditi – da, ali ne pod cijenu vlastite duše i vlastitoga spasenja!
fra Ivan M. Lotar, župnik i rektor Bazilike