Iz Katekizma Katoličke Crkve (1110-1112)
U liturgiji Crkva blagoslivlje Boga Oca i klanja mu se kao izvoru svih blagoslova stvaranja i spasenja kojima nas je blagoslovio u Sinu da nam dadne Duha posinjenja. Kristovo je djelo u liturgiji sakramentalno jer se u njemu njegovo otajstvo spasenja uprisutnjuje snagom Svetoga Duha; jer njegovo Tijelo, koje je Crkva, jest kao sakrament (znak i oruđe) u kojem Duh Sveti ostvaruje otajstvo spasenja; jer svojim liturgijskim činima putujuća Crkva već sudjeluje u nebeskoj liturgiji unaprijed je uživajući. Zadaća Duha Svetoga u bogoslužju Crkve jest pripraviti zajednicu za susret s Kristom; dozvati u pamet i objaviti Krista vjeri zajednice; svojom preobražujućom moći uprisutniti i posadašnjiti Kristovo spasenjsko djelo i činiti da dar zajedništva u Crkvi donosi plod.
Iz Katekizma Katoličke Crkve (1131-1134)
Sakramenti su djelotvorni znakovi milosti, ustanovljeni od Krista i povjereni Crkvi, kojima nam se podjeljuje božanski život. Vidljivi obredi kojima se sakramenti slave označuju i ostvaruju milosti vlastite svakomu od njih. Sakramenti donose plod u onih koji ih primaju s potrebnim raspoloženjem. Crkva slavi sakramente kao svećenička zajednica uspostavljena krsnim svećeništvom i svećeništvom zaređenih službenika. Duh Sveti pripravlja za sakramente Božjom riječju i vjerom koja prihvaća riječ u dobro raspoloženim srcima. Tako sakramenti učvršćuju i izražavaju vjeru. Plod je sakramentalnog života u isti mah osoban i eklezijalan. U svakog vjernika podupire život za Boga u Kristu Isusu; a za Crkvu znaci rast u ljubavi i u njezinu poslanju svjedočenja.
Iz Katekizma Katoličke Crkve (1213)
Sveto krštenje temelj je cijeloga kršćanskog života, ulaz u život Duha (vitae spiritualis ianua) i vrata koja otvaraju pristup drugim sakramentima. Po krštenju smo oslobođeni od grijeha i nanovo rođeni kao sinovi Božji, postajemo Kristovi udovi i pritjelovljeni smo Crkvi te bivamo dionici njezina poslanja: „Krštenje je sakrament preporođenja vodom i riječju.“
Prijava krštenja: u župnom uredu; najmanje mjesec dana prije slavlja.
Dokumenti za prijavu krštenja: kopija rodnoga lista djeteta i posvjedočenje o sakramentima za kuma ili kumu.
Slavlje sakramenta krštenja: subotom u 12.00 sati u crkvi sv. Antuna Padovanskoga ili u kapelici Svetoga Duha; ili po dogovoru
Obvezna pouka i susret s roditeljima i kumovima: utorkom prije vikenda krštenja u 17.00 sati.
Iz Katekizma Katoličke Crkve (1316-1317)
Potvrda usavršuje krsnu milost; ona je sakrament koji daje Duha Svetoga da nas dublje ukorijeni u božansko posinstvo, da nas čvršće pritjelovi Kristu, da ukrijepi nasu vezu s Crkvom te nas tješnje pridruži njezinom poslanju i pomogne da kršćansku vjeru svjedočimo riječju i djelima. Potvrda, kao i krštenje, u dušu kršćana utiskuje duhovni biljeg ili neizbrisiv karakter; zato se ovaj sakrament može primiti samo jednom u životu.
Datum slavljenja sakramenta potvrde je uvijek na vrijeme najavljen.
Iz Katekizma Katoličke Crkve (1407-1409)
Euharistija je srce i vrhunac života Crkve, jer njome Krist Crkvu i sve njezine članove pridružuje svojoj žrtvi hvale i zahvaljivanja, koju je jednom zauvijek na krizu prinio Ocu; po ovom sakramentu on izlijeva milost spasenja na svoje Tijelo – Crkvu. Euharistijsko slavlje uvijek obuhvaća: navješćivanje Božje rijeci, zahvaljivanje Bogu Ocu za sva njegova dobročinstva, naročito za dar Sina, zatim posvećenje kruha i vina i sudjelovanje u liturgijskoj gozbi primanjem Tijela i Krvi Gospodnje. Sve to tvori jedinstven bogoštovni cin. Euharistija je spomen-čin Kristova Vazma: to jest djela spasenja koje je Krist izvršio životom, smrću i uskrsnućem, a koje se uprisutnjuje po liturgijskom činu.
Tijekom godine:
nedjeljom: 7.30, 9.00, 10.30, 12.00 i 19.00 sati;
radnim danom: 7.00 i 19.00 sati
Tijekom ljeta:
od 19. lipnja do 31. kolovoza
nedjeljom: 7.30, 10.30 i 19.00 sati
radnim danom: 7.00 i 19.00 sati
Nedjeljom: 9.00 i 11.00 sati (ljeti u 9.00)
Od ponedjeljka do petka u 19.00 sati (ljeti u 20.00)
nedjeljom: u 9.00 sati
radnim danom: u 7.15 (svibanj i listopad u 18.30)
nedjeljom u 10.00 sati.
nedjeljom u 11.00 sati
prigodice subotom u 16.30
nedjeljom u 8.00 sati
utorkom i četvrtkom u 6.30
Svakoga dana slave se svete mise u kućnim kapelama sestara Karmelićanki Božanskog Srca Isusova (Vrhovec 29) i sestara Svetoga Križa (Vrhovec 43).
Svete mise zornice. Od prve nedjelje Došašća do Božića slavimo svete mise zornice. Raspored svetih misa u vremenu došašća je: 6.00 i 19.00 sati radnim danom. Nedjeljom je raspored svetih misa nepromijenjen.
Datum slavlja prve pričesti se uvijek zna na početku pastoralne godine.
Iz Katekizma Katoličke Crkve (1495-1498)
Opraštati grijehe u Kristovo ime mogu samo svećenici koji su od crkvene vlasti dobili ovlast odrješivanja. Duhovni ucinci sakramenta Pokore jesu: pomirenje s Bogom; otpuštenje vječne kazne zaslužene smrtnim grijesima; otpuštenje, barem djelomično, vremenitih kazni kao posljedica grijeha; mir i spokoj savjesti, te duhovna utjeha; povećanje duhovnih snaga za kršćansku borbu. Pojedinačna i cjelovita ispovijed teških grijeha s odrješenjem ostaje jedinim redovitim sredstvom za pomirenje s Bogom i s Crkvom. Oprostima vjernici mogu dobiti za sebe, kao i za duše u čistilištu, otpuštenje vremenitih kazni koje su posljedice grijeha.
Sakramentu ispovijedi i pomirenja može se pristupiti svakim danom prije i za vrijeme svetih misa te u došašću i korizmi u za to predviđene dane.
Iz Katekizma Katoličke Crkve (1527-1532)
Svrha je sakramenta bolesničkog pomazanja da dade osobite milosti kršćaninu koji proživljava tegobe vezane uz teške bolesti ili starost. Vrijeme pogodno za primanje svetog pomazanja sigurno je kad vjernik zbog bolesti ili starosti počinje biti u životnoj pogibelji. Svaki put kada kršćanin teško oboli, može primiti sveto pomazanje, isto tako nakon primanja, kad se bolest pogoršala. Samo svećenici (prezbiteri i biskupi) mogu dijeliti sakrament bolesničke pomasti; pri dijeljenju, služe se uljem blagoslovljenim od biskupa ili, po potrebi, od samoga svećenika služitelja. Bitna radnja u slavlju ovoga sakramenta jest mazanje bolesnika na čelu i rukama (po rimskom obredu) ili na drugim dijelovima tijela (na Istoku); mazanje je popraćeno liturgijskom molitvom svećenika slavitelja kojom zaziva posebnu milost ovog sakramenta. Plodovi posebne milosti sakramenta bolesničke pomasti jesu: bolesnik se sjedinjuje s Kristovom mukom za dobro svoje i Crkve; prima potporu, mir i ohrabrenje da kršćanski podnosi tegobe bolesti ili starosti; prima oproštenje grijeha, ako ga nije mogao primiti u sakramentu pokore; dobiva zdravlje, ako to koristi duhovnom spasenju; pripravlja bolesnika za prijelaz u vječni život.
Za bolesnike u bolnicama „Sveti Duh“ (Sveti Duh) te u Klinici za tumore (Ilica):
091 736 2612 (fra Filip Musa).
Za ostale bolesnike na području župe: župni ured ili sakristija
Iz Katekizma Katoličke Crkve (1591-1597)
Čitava je Crkva svećenički narod. Po krštenju svi vjernici sudjeluju u Kristovu svećeništvu. To se udioništvo naziva “kraljevskim svećeništvom”. Na njegovu temelju i njemu na službu postoji drugo sudjelovanje u Kristovu poslanju, ministerijalno svećeništvo, podijeljeno sakramentom reda; zadaća mu je služiti zajednici u ime i u osobi Krista Glave. Ministerijalno svećeništvo bitno se razlikuje od općeg svećeništva vjernika jer ono podjeljuje svetu vlast na službu vjernicima. Zaređeni službenici vrše svoju službu u narodu Božjem učeći (munus docendi), slaveći božanski kult (munus liturgicum) i pastoralno upravljajući (munus regendi). Od samog početka služba reda podjeljivala se i vršila u tri stupnja: služba biskupa, prezbitera i đakona. Službe podijeljene ređenjem nezamjenjive su za organski ustroj Crkve: bez biskupa, prezbiterâ i đakonâ ne može se govoriti o Crkvi. Biskup prima puninu sakramenta reda koji ga uključuje u biskupski zbor i čini ga vidljivom glavom partikularne Crkve koja mu je povjerena. Biskupi, kao nasljednici apostola i članovi biskupskog zbora, imaju udio u apostolskoj odgovornosti i u poslanju cijele Crkve pod vlašću pape, nasljednika svetog Petra. Prezbiteri su pridruženi biskupima u svećeničkom dostojanstvu i ujedno su o njima ovisni u vršenju svojih pastoralnih djelatnosti; pozvani su da budu razboriti suradnici biskupâ; oni oko svoga biskupa cine “prezbiterij” koji zajedno s njime nosi odgovornost za mjesnu Crkvu. Od biskupa primaju dužnost za pojedinu župnu zajednicu ili za određenu crkvenu službu. Đakoni su zaređeni za zadatke služenja u Crkvi. Ne primaju ministerijalno svećeništvo, ali im ređenje podjeljuje važne uloge u službi naviještanja riječi Božje, bogoslužja, pastirskog upravljanja i djelotvorne ljubavi: te zadatke treba da vrše pod pastirskom vlasti svoga biskupa. Sakrament reda podjeljuje se polaganjem ruku, nakon čega slijedi svečana posvetna molitva kojom se za ređenika od Boga traže milosti Duha Svetoga potrebne za njegovu službu. Ređenje utiskuje neizbrisiv sakramentalni biljeg.
Ženidbenim savezom, muškarac i žena vezuju se u prisno zajedništvo života i ljubavi. Bog Stvoritelj zasnovao je ženidbu i vlastitim je zakonima opskrbio. Po svojoj naravi ženidba je određena za dobro ženidbenih drugova i za rađanje i odgoj djece. Među krštenima Krist Gospodin uzdignuo je ženidbu na dostojanstvo sakramenta. Sakrament ženidbe znak je sjedinjenja Krista i Crkve. Ženidbenim drugovima daje milost da se ljube onom ljubavlju kojom Krist ljubi Crkvu. Tako milost sakramenta usavršuje ljudsku supružničku ljubav, učvršćuje njihovo nerazrješivo jedinstvo i posvećuje ih na putu u vječni život. Ženidba se sklapa privolom ugovornih stranaka, što znači voljom da se uzajamno i neopozivo daruju, da bi živjeli u savezu vjerne i plodne ljubavi. Budući da ženidbom bračni drugovi stupaju u jedno javno stanje života u Crkvi, prikladno je da sklapanje ženidbe bude javno, u okviru liturgijskog slavlja, u nazočnosti svećenika (ili ovlaštenog predstavnika Crkve), svjedokâ i vjerničke zajednice. Po naravi ženidba je bitno jedinstvena, nerazrješiva i otvorena plodnosti. Mnogoženstvo je nespojivo s jedinstvom ženidbe; razvod rastavlja ono što je Bog sjedinio; odbacivanje plodnosti lišava bračni život njegova “najdragocjenijeg dara”, djeteta. Novi brak rastavljenih, dok još živi zakoniti supružnik, protivi se Božjem naumu i zakonu, kako ih je Krist učio. Oni nisu od Crkve odijeljeni, ali ne smiju primati svetu pričest. Svoj će kršćanski život živjeti osobito odgajajući djecu u vjeri. Kršćanski je dom mjesto gdje djeca primaju prvi navještaj vjere. Zato se obitelj s pravom zove “domaća Crkva”, zajednica milosti i molitve, škola ljudskih kreposti i kršćanske ljubavi.
Općina Črnomerec, Matični ured za vjenčanja, I. kat, soba 26.
Potrebno je ponijeti:
Mladenci dolaze zajedno zbog potpisa.
Dokumente dostaviti u župni ured najkasnije 30 dana prije vjenčanja!
ZARUČNIČKI TEČAJ u našoj župi:
Iz Katekizma Katoličke Crkve (1677-1679)
Blagoslovinama se zovu sveti znakovi ustanovljeni od Crkve; svrha im je pripravljati ljude na primanje plodova sakramenata i posvećivati različite zgode života. Među blagoslovinama važno mjesto zauzimaju blagoslovi; sadrže hvalu Bogu za njegova djela i njegove darove i ujedno molitveni zagovor Crkve za ljude da mogu upotrebljavati Božje darove u duhu evanđelja. Osim liturgijom, kršćanski se život hrani i različitim oblicima pučke pobožnosti, ukorijenjene u različite kulture. Brižno nastojeći da ih rasvijetli svjetlom vjere, Crkva promiče oblike pučke religioznosti, koji su izraz evanđeoskog instinkta i ljudske mudrosti te obogaćuju kršćanski život naroda.
Iz Katekizma Katoličke Crkve (1684-1690)
Kršćanski pogreb ne podjeljuje pokojniku ni sakramenat ni blagoslovinu, jer on je “prešao” s onu stranu sakramentalne ekonomije. Pogreb je ipak liturgijsko slavlje Crkve, koje ovdje ide za tim da izrazi djelotvorno zajedništvo s pokojnikom, da u njemu sudjeluje okupljena zajednica te da ovoj navijesti vječni život. Oproštaj s pokojnikom jest čin kojim ga Crkva “preporučuje Bogu”. To je posljednji pozdrav kojim se kršćanska zajednica oprašta od jednoga svojega člana prije nego mu se tijelo položi u grob. Bizantska predaja izražava to oproštajnim cjelovom pokojniku: Tim zaključnim pozdravom “pjeva se njegovu odlasku iz ovoga života i njegovu rastanku, a i jer postoji zajedništvo i ponovni sastanak. Naime, umrijevši nismo nipošto odijeljeni jedni od drugih jer svi mi idemo istim putem i naći ćemo se na istome mjestu. Nikad nećemo biti odvojeni, jer živimo za Krista i sada smo sjedinjeni s Kristom, idući njemu ususret (…) bit ćemo svi zajedno u Kristu”.
Ljudska nas smrt duboko pogađa, posebno kada je riječ o našoj obitelji i prijateljima. Katolički sprovod je način kako se na dostojanstven i miran način oprostimo od naših najmilijih. Vjerujemo da se našim pokojnima život ne oduzima, nego se od mrtvih mijenja na bolje.
Ipak, među nama je – kada se o smrti radi – i tuga sveprisutna. Tuga i žalovanje sastavni su dijelovi ljudskoga života. I Isus je plakao i bio tužan, ne bojmo se toga! Sve je to dio procesa mirenja s gubitkom voljene osobe.
Kada se okupljamo na katoličkome sprovodu, često ne znamo što nam je činiti jer nas smrt uvijek iznenadi. Ipak, dobro je znati nekoliko činjenica.
U katoličkome sprovodu molimo za svoje pokojne, svoje najmilije.
U katoličkome sprovodu želimo pružiti utjehu živima.
U katoličkome sprovodu žive želimo potaknuti na savjesnije življenje jer na zemlji nemamo mnogo vremena, brzo prolazi.
Zato je važno zajedno na sprovodu moliti, zajedno pjevati. Što se tiče pjevanja, kao vjernici ćemo izabrati duhovne, a ne svjetovne pjesme. To je duhovni čin i na takav se način treba tretirati.
Sprovod je u župni ured važno prijaviti odmah nakon što nastupi proglašenje smrti. To je važno radi organizacije koja je pak važna kako bismo održali dostojanstvo samoga čina.
Na sprovod ćemo se odjenuti dostojanstveno i svečano. Time i javno pokazujemo svoje poštovanje prema pokojniku, te ispovijedamo svoju vjeru.
Ukoliko želimo držati pozdravni govor u čast pokojnika, o tome ćemo obavijestiti svećenika koji vodi sprovod i to ćemo učiniti prije početka sprovoda u dogovoru s njime.
Dragi vjernici!
Iskoristimo vrijeme dok smo na zemlji! Danas recimo: oprosti, hvala ti, volim te!
Ne bojmo se! Naši nas pokojni čekaju „s druge strane“! Ono što vam osobito stavljam na srce je sveta misa zadušnica. Nije toliko važno kada će i gdje biti. Važno je da bude.
I na kraju: molimo za svoje pokojne. I mi ćemo htjeti da za nas mole kada dođe naš red. Molitva za pokojne neka bude od srca, redovita i iskrena!
Pokoj vječni daruj im, Gospodine! I svjetlost vječna svjetlila im!
Počivali u miru. Amen.
Svaku večer (osim nedjelje) prije večernje svete mise u 18.20 molimo svetu krunicu, osim u dane kad se prema pastoralnom programu u to vrijeme slavi sakrament ženidbe. U svibnju i listopadu krunica i litanije započinju u 18.15. U 19.00 sati je sveta misa.
Utorkom tijekom cijele godine slavimo misu za sve štovatelje sv. Antuna.
Nakon svete mise slijedi štovanje relikvija i litanije Svecu
Nakon svete mise slijedi štovanje relikvija i litanije Svecu
U korizmeno vrijeme molimo križni put srijedom i petkom u 18.15. U meditacijama muke našega Spasitelja izmjenjuju se zajednice koje djeluju u župi.