Koliko toga stane u jedno stoljeće?

Svetoduški brežuljak dom je mnogim ljudima našega prekrasnoga grada Zagreba: bilo da se radi o vjernicima koji intenzivno žive svoj vjernički život u vidu sakramentalnoga susreta s Gospodinom, bilo da se radi o pokojem vjerniku iskrene i duboke pobožnosti koji će naše Svetište posjetiti u tišini neradnoga dana, buci gradskoga prometa ili da se radi o kojemu umjetniku željnome divljenja novim orguljama, freskama, arhitekturi ili jednostavno – prirodi gradskoga Zapada.

Sam Gospodin zna koliki su tijekom prošloga stoljeća svoju utjehu pronašli u žuborenju fontanice našega jezerca, družeći se s biljkama raznih vrsta ili ribicama koje bi u tišini slušale jadikovke i muke, radosti i nade iznenadnih posjetitelja.

Vjerojatno nema fratra Hrvatske Provincije svetoga Jeronima franjevaca konventualaca, koji barem jedan dio svoga života nije proveo u svetoduškome samostanu. Teško da će se pronaći svećenik koji ne pripada našoj Provinciji, a da nije barem svratio na Sveti Duh, posjetio svetoga Antuna i zamolio za njegov zagovor ili – barem čuo za naš svetoduški mali raj. Gotovo je nemoguće pronaći čovjeka s našega jezičnoga područja, a da nije barem krajičkom uha naslutio što bi ga ovdje moglo dočekati.

Po čemu je Sveti Duh tako poseban? Vrlo vjerojatno, ali gotovo sigurno po činjenici da je ovdje svatko dobrodošao, bez obzira na sve. Brojni fratri spremno su i strpljivo dočekivali još brojnije vjernike u ispovjedaonicama i u prostorijama za razgovore. Sakristani koji su se s godinama izmjenjivali uvijek su bili tu za sve potrebe ljudi, a redovnice koje su služile u Župi s majčinskom ljubavlju i izvanrednom kreativnošću odgojile su naraštaje djece i mladih.

Život i karizma svetoga Franje, među franjevcima konventualcima, utjelovljivali su se na različite načine: putem života u zajednici, bratske suradnje fratara koji ovdje djeluju, intenzivne brige za okoliš, borbe za ljudski život od začeća do prirodne smrti, a ponajvećma preko otvorena srca za svakoga – kako nas je naš Serafski Otac naučio.

Generacije odgajanika: sjemeništaraca, postulanata i bogoslova na ovome brežuljku stjecale su svoju izobrazbu kako bi jednoga dana bili mudri, sveti i pobožni fratri, a to ne bi bilo moguće bez tolikih molitava vjernika i intenzivne brige odgojitelja koji su cijeli život posvećivali rastu mlađih naraštaja.

Ljubav prema Domovini uvijek je radosno i ponosno odzvanjala sa svetoduškog Zapada prema svim stranama svijeta, a ljubav prema Stvoritelju putem umjetnosti koja ga je ovdje uvijek proslavljala, osobito muziciranjem, našla je svoje utočište u mnogim srcima.

Otvorene ruke naših župljana i posjetitelja svetišta, fratara i svećenika prema socijalno najugroženijima uvijek su bile dovoljno velike da nitko odavde nije otišao gladan, žedan, gol i bos.

Život župe, od sakramentalizacije preko dobne župne kateheze od predškolaca do rada s obiteljima te živi vjernički krugovi koji pokrivaju brojne izdanke i usmjerenja zdrave katoličke duhovnosti, uzor je svim župama diljem Lijepe naše!

Nema tih stranica, broja znakova s prazninama niti riječi koje bi mogle opisati što sve stane u stotinu godina rada, djelovanja, služenja, žrtvovanja i radosti koje su ovdje prisutni.

Ljudi, ljudi – duše i njihovi životi! To je ono što je vječno, to je ono što se pamti, to je ono što ostaje, to je ono što će nas se jednoga dana pitati.

Zahvalni dobrome Bogu na prilici da mu posvetimo cijeli svoj život, rad i djelovanje – vjerujemo da je najbolje tek pred nama!

Učimo na djelima starijih, nadahnjujemo se na djelima mudrijih i svetijih te vjerujemo u polet, entuzijazam i inovativnost mladih!

Zajedno povezani u molitvi, međusobnome posvećivanju, otvorenosti i brizi za najugroženije želimo i sljedećih stotinu godina nastaviti u tome smjeru: biti čuvari tradicije, ali i otvoreni novim pokušajima susretanja sa svijetom 21. stoljeća. Bog nas blagoslovio i, nadasve obdario novim duhovnim zvanjima koja su najjasniji znak Božje potvrde redovničkoga i svećeničkoga rada i truda.

U nove pobjede, s ljudima i za ljude!