Odonud će doći suditi žive i mrtve

Svake godine naši prvopričesnici pišu samo jedan test i to onaj iz Apostolskoga vjerovanja (kraćega). Test je vrlo jednostavan, ali (njima) nije lak: trebaju „Vjerovanje“ naučiti napamet. Test je pismeni i treba popuniti riječi koje nedostaju. Jedna od riječi koje nedostaju je „odonud“; istina, malo je neobična, ali nije toliko nejasna. Ipak, 80% djece redovito ne zna što ta riječ znači. Ne ulazeći u načitanost i pismenost desetogodišnjaka, simpomatično je primijetiti kako odrasli također ne znaju ili, bolje rečeno, ne razumiju neke druge riječi. U ovom slučaju to je riječ „suditi“.
Pozvani smo ne osuđivati niti suditi jedni druge i često znamo čuti kako je jedini sudac Bog dragi. No, kada doista počnemo ozbiljno razmišljati o tome: dopuštamo li mi uopće Bogu da nam bude sudac? Ili to samo izreknemo jer svi govore dok se na svetoj misi moli „Vjerovanje“, pa što bude? Ima li uopće u iskrenoj i dubokoj svijesti čovjeka 21. stoljeća mjesta za Boga koji sudi? Što uopće znači da će Bog suditi žive i mrtve? Znači li to da će Bog suditi kao što mi sudimo: blaže prema onima koji su nam dragi – sve do razine opravdavanja zločina zato što nekoga volimo, a teže one koji nam nekako ne odgovaraju, nisu suglasni s našim mišljenjem, ne sviđa nam se nečije porijeklo, prezime, vjera itd.? Na svu sreću – ne.
Neki dan sam na društvenim mrežama vidio tri slike u jednoj: na jednoj piše „bogat“ i uz tekst stoji vila, a na drugoj „siromah“ i uz tekst stoji straćara. Ispod obiju je slika groba i stoji tekst „i bogat i siromah“. Smrt nas uči onome što je bitno u životu. I bogat i siromah, i zdrav i bolestan, i mlad i star, i vjernik i nevjernik će umrijeti i završiti u grobu; većemu ili manjemu, znanome ili neznanome; položeni u zemlju ili kremirani… No vječno određenje zacijelo nije svima jednako.
Isus će doista doći, kako nas naša vjera uči, „u slavi suditi žive i mrtve“. Znači da će svatko, ali baš svatko jako dobro znati tko je Isus. Neće doći kao prvi puta skromno i u štali i na selu. Ne, ne. Doći će tako da će svatko dobro znati zašto je došao. Kako će nas onda suditi? Pa sigurno ne „po babama i stričevima“. Ne znam je li ispravno uopće reći da će nas Isus aktivno suditi, jer će nas zapravo same o/pro/suditi naša djela, naš način života i razmišljanja; mi sami sebe.
Treba li se bojati sudnjega dana? Pa kako tko. Kome će se kako suditi? Pa nikako svima jednako. Nije isto sudi li se mladiću i djevojci, starcu ili starici, odraslome čovjeku, osobi koja je cijeloga života u teškim bolovima, nekomu tko je bio zlostavljan itd. Svakomu će se zacijelo suditi u skladu sa svim važnim parametrima: pravednošću Božjom, a ne ljudskom. Imate dojam da nisam odgovorio na prvo pitanje? I nisam. Dajemo li doista sve od sebe da budemo dobri, pošteni, milosrdni; da opraštamo, volimo, radujemo se; prikazujemo li svoja trpljenja za spasenje potrebitih i trudimo se graditi iskren odnos s Bogom, odgovor je: ne, ne trebamo se bojati suda Božjega.
Ipak, na kraju, kada podvučemo crtu: jedino Bog zna kakvo je čije srce i zašto netko u životu donosi odluke za koje se opredjeljuje. Naš ljudski sud nikada ne može do kraja biti objektivan, pa se ne zamarajmo previše stvarima za koje se Bog brine. Upravo zato, na kraju: Bog je jedini sudac i njemu prepustimo i, onaj najvažniji, posljednji sud.
fra Ivan M. Lotar, župnik i rektor Bazilike