Skip to content

Bazilika sv. Antuna Padovanskoga

SVETI DUH, ZAGREB

Nada

Prvom nedjeljom došašća započinje nova liturgijska godina, novo vrijeme u crkvenoj godini, prilika i za naš novi početak. Iako advent uglavnom doživljavamo kao vrijeme intenzivne pripreme za svetkovinu Kristova rođenja, Božić (koji svijet smatra, tako pogrešno, najvećim kršćanskim blagdanom, čemu pogoduje sveprisutni kapitalističko-konzumeristički sustav promišljanja i djelovanja), time zapravo ovo blaženo vrijeme u svojoj biti lišavamo punine njegova značenja. Jer iako većina nas razmišlja o adventu kao o pripravi za Božić, što počesto znači samo kako moramo ukrasiti svoje dojmove adventskim vijencima i lampicama, ispeći kolačiće, kupiti božićne poklone, a usput prisusutvovati svim domjencima, koncertima i prigodnim priredbama – ovo je zapravo i vrijeme kad se intenzivno trebamo prisjećati Kristova „ponovna Dolaska“ – zato što prva dva tjedna došašća nemaju za cilj usmjeriti naš pogled prema slavljenju Božjeg utjelovljenja. Ovo je vrijeme kada valja svoj pogled usmjeriti i prema unatrag, a ne samo unaprijed, prisjetiti se onoga što je srž naše vjere – a to je obećani Kristov drugi Dolazak. On nam je svojom otkupiteljskom smrću i uskrsnućem obećao spasenje, ali i ponudio primjer odnosno način na koji smo pozvani živjeti. Ishodište naše vjere iščekivanje je našeg ponovnog susreta s Njime, to je i smisao kršćanske nade. Zato se moramo zalagati za život u svjetlu vjere u Njegov povratak i Njegovu nazočnost među nama. Naša kršćanska nada (koja se temelji na darovanom spasenju) mora nadvisivati puki optimizam i vjeru u primarno vlastitu moć djelovanja, što znači da se ne smijemo olako prepuštati beznađu, čak ni kad nas teške životne okolnosti na to potiču. Nada se mora očitovati u našem ispravnom življenju, temeljenom na Kristovu daru spasenja, pa i onda kada je najteže. Stoga je naš najbolji oblik priprave u došašću priprava srca za nadu, a ono najbolje možemo potaknuti molitvom. Kad molimo, mi se nadamo – nadamo se dobroti i moći koja nadilazi naše svakodnevne brige, poteškoće, boli, ali i sposobnosti. Pripravljati se možemo i svakodnevnom euharistijom na misama zornicama, kada se svakodnevno spominjemo „tvoj slavni dolazak iščekujemo“. Uz dobra djela koja će biti spomen Njegova milosrđa, to će onda biti istinsko bdjenje, naša autentična priprava za Njegov ponovni dolazak, za nadu koja će nas učiniti dionicima Kraljevsta Božjeg. Tako se naše srce najbolje i istinski može pripraviti. Jer advent je vrijeme nade.

Nemojmo dopustiti da nas zavede blještavilo svjetovnog adventa, zagledajmo se u skrovitost svoje nutrine, molimo, razmatrajmo, bdijmo u nadi i budimo istinski pripravni.

Prema: “Siđoše s gore – Biblijska razmišljanja za liturgijsku godinu C”; Priredio: Ante Crnčević