Dano obećanje i podignute glave

Drage sestre i braćo! Nalazimo se na početku nove liturgijske godine te, samim time, i na početku vremena došašća ili adventa. U došašću se pripremamo za Božić, ali – još prije pripreme za Božić – ovo nas vrijeme želi pripremati i za Kristov Drugi dolazak. Tako je prvi dio adventa (do 18. prosinca) posvećen pripremi za Drugi Kristov dolazak, a drugi nas dio adventa priprema za Prvi Kristov dolazak; Njegovo rođenje. U tom duhu treba promatrati ovo sveto vrijeme, sukladno s liturgijskim čitanjima koja Crkva stavlja pred nas.
Mnogo smo puta čuli različita obećanja, a mnoga smo i dali. U trenutku kada smo ih čuli vjerojatno smo vjerovali obećanome, kao što smo i vjerovali da ćemo mi ispuniti svoja. Ipak, ljudska prolaznost, slabost i grešnost čine da se – uz najbolju volju – ne ispune sva obećanja. Bog daje obećanje narodu (svijetu) da će „izniknuti izdanak pravedni“ i za to se obećanje narod pripremao stoljećima. Svrha toga obećanja (Spasitelja, Mesije) je pomiriti narod s Bogom, izravnati račune, ispuniti pravednost; pa makar se na ispunjenje čekalo i toliko dugo.
Podignuta i spuštena glava su geste koje jako puno govore. Posebno ih ne treba, vjerujem, razjašnjavati. Kada Isus opisuje svoj Drugi Dolazak u slavi ističe kako se trebamo „uspraviti i podignuti glave jer se približilo naše otkupljenje“. Jednom riječju, ako smo živjeli svim srcem za Njega, trudili se svim silama biti dobrim, poštenim, pravednim i milosrdnim ljudima, čistili se od nečistoće i jačali duhovni život Njegovom prisutnošću i zdravom pobožnošću – nemamo se čega niti bojati, a niti stidjeti. Mi smo njegovi. Kad god Krist bude došao, bit ćemo spremni jer vjerujemo Njegovim upozorenjima o važnosti spremnosti.
Nisam siguran koliko smo mi koji živimo u 2024. godini sposobni stati u ovome trenutku i zapitati se: kamo vodi ovaj moj način života? Je li moje „srce otežalo u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama“? Proždrljivost nije samo u hrani, nego i u pohlepi općenito: materijalnoj, društvenoj, akademskoj… Pijanstvo nije samo u alkoholu, nego i u neprimjerenom, nesvjesnom i opasnom ponašanju te djelovanju općenito.
Brojni „adventi“ kojima smo svjedoci diljem naše Domovine ponekad podsjećaju na to: „Samo da zaboravim! Jednom se živi! Moram se opustiti!“ – obrazac ponašanja. Zaboraviš što? Nije li smisao života suočiti se s njim i sjetiti se da je Bog bio sa mnom u svim mojim nedaćama? Živi li se doista jednom? A vječnost? Od čega si toliko ukočen, da se moraš raskalašiti? Kako to živiš svakodnevicu da ti stalno treba anestezija? Nemojte me krivo shvatiti: spomenuti „adventi“ imaju i lijepih strana: ljudi se druže, izađu iz kuća, smijeh, glazba, ples…dobra hrana, popiti čašu kuhanog vina… sve to ima svoje mjesto. Samo je važno da nam srca „ne otežaju“ i ne zaborave na bitno i vječno, uslijed blještavila trivijalnoga i prolaznoga.
I na kraju, danas ćemo upaliti prvu adventsku svijeću koja simbolizira „najtvrdoglaviju“ kršćansku krepost, krepost nade. Ona ostaje kada sve drugo zamre i utihne. Najveća Božja nada je da ćemo se mi u cijelosti obratiti i njemu vratiti, a najjača ljudska nada je da ćemo se jednom sjediniti sa svojim Stvoriteljem. U toj nadi živimo ovaj prvi adventski tjedan!
fra Ivan M. Lotar, župnik i rektor Bazilike