Malo vode za novi život

Posljednje nedjelje božićnog vremena slavimo blagdan Isusova krštenja, koji povezuje božićno vrijeme s liturgijskom godinom. Ovaj blagdan zatvara krug Božjeg očitovanja – od pastira, preko Mudraca, do izraelskog naroda. Ono što se zbivalo oko Isusova rođenja već je nekako počelo odlaziti u zaborav u mislima ljudi. Trideset godina šutnje i skrovitosti učinile su da je Isus u očima drugih bio zaista kao jedan od njih, po ničem posebniji od drugih. Tako kaže i jedan stari kršćanski pisac: „da godine prije krštenja pokazuju Kristovo čovještvo koje je u svemu slično našemu“.
Govoreći o Isusovom krštenju važno je razumjeti da njegovo krštenje nije isto što i naše današnje krštenje, premda ga simbolički najavljuje. Ivan Krstitelj dijelio je pokorničko krštenje, kojim su ljudi priznavali svoju grešnost i iskazivali želju za obraćenjem. Isus, iako bez grijeha, pristupa ovom činu kako bi se solidarizirao s grešnicima.
Unatoč razlikama, Isusovo krštenje postalo je pralik našega sakramenta krštenja. Slaveći ovaj blagdan, prisjećamo se i svoga vlastitog krštenja. Posinovljeni smo, postali smo djeca Božja što znači da, kršteni Duhom Svetim, trebamo činiti djela Božja. Kao što je Kristovo krštenje označilo početak njegovog javnog djelovanja, tako i naše krštenje treba biti početak svjedočenja Evanđelja i donošenja vjere drugima.
Isusovo krštenje u Jordanu objavljuje nam Presveto Trojstvo: Sin koji je prisutan u vodi, Duh Sveti koji silazi u obliku goluba, i Očev glas koji potvrđuje Isusa kao ljubljenog Sina. To se isto dogodilo i nama u trenutku krštenja: postali smo cijelim bićem Isusovi, Duh je Sveti sišao na nas, a Bog Otac nas je priznao svojim ljubljenim djetetom: sinom/kćeri u kome se krije njegova milina, njegova ljubav. Tako je krštenje za svakoga od nas postala kupelj novoga rođenja, rođenja na novi, Božji život.
Isusov život na zemlji bio je usmjeren na otkrivanje te stvarnosti. Riječi Evanđelja, koje Crkva neumorno propovijeda, odzvanjaju poput Očeva glasa, pozivajući nas na razborit, pravedan i pobožan život. Poput sjemena koje treba brižno njegovati da bi donijelo plod, naše krštenje zahtijeva suradnju s Božjom milošću kako bismo postigli vječni život.
Nažalost, živeći u ovom užurbanom svijetu, često zaboravljamo svoje vlastito krštenje. Živimo kao obični ljudi, sa svojim poslom, obavezama, problemima i svakojakim inim stvarima te nam dani prolaze, a da se i ne sjetimo razmišljati. Živimo kao obični ljudi. A to nismo. Mi smo djeca Božja i tako trebamo živjeti. Ne trebamo zanemarivati naše obveze, ali trebamo biti uvijek svjesni da smo djeca Božja i tako živjeti na ovome svijetu. Imati Krista pred sobom, slušati glas Duha Svetoga i dati da nas on vodi te neprestano imati Oca Nebeskog u našim mislima je ono što nas čini djecom Božjom. Neka nam Bog pomogne sve više otkrivati i živjeti radost kršćanskog života, svjesni da smo ljubljena Božja djeca i njegova radost!
fra Filip Pušić, župni vikar