Maksimilijanovo u Zagrebu

14. kolovoza spominjemo se velikoga sveca i mučenika, franjevca konventualca, sv. Maksimilijana Marije Kolbea, a zagrebačka župa na Bijeniku uvijek svečano i lijepo slavi svoga zaštitnika u dubokoj pobožnosti i obiteljskoj atmosferi. Proslavi svetkovine prethodila je trodnevna priprava koju su predslavili fra Josip Petonjić, fra Stjepan Brčina i fra Ivan M. Lotar. Svečanu svetu misu predslavio je ovogodišnji mladomisnik fra Mateo Vujčić kojega je ove godine zaredio papa Lav XIV. U koncelebraciji su bili župnik fra Ivan M. Lotar i susjedni župnik župe sv. Mirka, vlč. Robert Šreter.

Fra Mateovu propovijed donosimo u cijelosti:

Dvojica talentiranih dječaka, obojica katolici, obojica ministranti koji su sanjali o svećeništvu, i kako će kad odrastu promijeniti svijet. Prvi je umro u 47. godini života u Auschwitzu kao dobrovoljac bunkera gladi, bio je to sv. Maksimilijan Kolbe, a drugi, Rudolf Höss, postao je nacistički časnik i zapovjednik Auschwitza, odgovoran za oko tri milijuna života, po završetku rata osuđen na smrt vješanjem i smaknut ispred vlastite rezidencije u Auschwitzu u 47. godini života. Dva života, dvije smrti. Brzo možemo reći kako je jedan bio prijatelj Božji, pravednik, a drugi kako je služio đavlu i bio bezbožnik. Obojica su bili odgojeni u katoličkim obiteljima, obojica su imali isti broj godina kada su ubijeni. Jedan je ubijen kako bi svjedočio neizmjernu Božju ljubav, drugi kako bi se zadovoljila međunarodna pravednost za zločinačka djela. 

Knjiga Mudrosti iz koje smo danas čuli prvo čitanje upravo govori o suprotnim životnim putovima pravednika i bezbožnika. Iako istovremeno živimo na ovoj zemlji, naše konačno odredište je različito. Ili idemo kod Boga ili odlazimo u vječnu tamu, u ništavilo. Patnja, neplodnost (tj. sterilnost) i prerana smrt najbližih nisu opravdanje za življenje bezbožnog života. Dobri ciljevi koje želimo ostvariti za sebe, za svoje najbliže, za svoj narod, pa čak i za čitav svijet ne mogu opravdati sredstva koja su zla. Naš život nadilazi ovu sferu boli i smrti i nastavlja u vječnost. Mi imamo besmrtne duše, zato ne možemo činiti zlo kako bismo na brzinu došli do naših ciljeva koji će, kako se tješimo: „svima biti od koristi“.

Kolbeov herojski primjer, uči nas kako se prava sreća ne nalazi samo u dugom životu, samo u materijalnog blagostanju, u brojnom potomstvu, već kako se naša prava sreća nalazi u tome što nas je Jaganjac Božji upisao u svoju knjigu Života. Makar nas i ubili, ako smo Božji nemamo se čega bojati, jer Bog ne dopušta ništa što bi moglo naškoditi našoj vječnosti. Zato u trenucima našega trpljenja, sjetimo se kako su Božji prijatelji u Njegovoj ruci i kako nas već čeka nagrada, makar ne imali potomstva, makar ne imali kuće trokatnice ili velike firme, makar živjeli svega nekoliko tankih godina života. Mi smo u Božjim rukama i nagrada nas već čeka. Dapače sama knjiga Mudrosti kaže kako kada pravednik umre on odlazi na mjesto mira i blagoslova. Kako u vječnosti više nema mjesta za muku nikakvu. U očima bezbožnika pravednikova se smrt čini kao nesreća, kao neuspjeli život, ali pravednici Božji umiru u miru, u dubokoj vjeri kako ih Bog nikada nije napustio, nego kako ih je suobličio s Isusom. 

Patnje koje prolazimo u ovome svijetu nisu ništa drugo doli iskušenja na koje nas stavlja Bog svoju djecu, svoje prijatelje, svoje pravednike, kako bi nas pročistio i zauvijek učinio sebi sličnima. Zato na kraju vremenâ Bog će nas nagraditi svojom vječnom milošću, to jest uskrsnut će nas od mrtvih. 

Znate dobro kako su Maksimilijana kremirali uoči Velike Gospe, i on tijela više nema na zemlji. On pravi redovnik, njegovo tijelo poput zrnca tamjana pretvorio se u dim uoči svetkovine Bezgrešne koju je toliko častio. Kako li će on uskrsnuti jednoga dana kada više tijela u zemlji nema? Kaže jedan mislilac Tacijan : „Čak i ako vatra uništi sve tragove moga tijela, svijet prima isparenu tvar; i premda raspršen po rijekama i morima, ili rastrgan od divljih zvijeri, ja sam pohranjen u riznicama bogatoga Gospodara. I… Bog, Suveren, kad to poželi, obnovit će tvar koja je samo Njemu vidljiva u njezino izvorno stanje.“ 

Zato je dragocjena u očima Gospodnjim smrt pobožnika njegovih. Njegovi mučenici, njegovi svjedoci, jednostavno ne mogu umrijeti. I kad su ubijeni oni i dalje žive i tek imaju doživjeti svu puninu Božjega vječnoga života kad im Gospodin vrati njihova tjelesa.

Sada kada nam je razumljivije u što je sve vjerovao sv. Maksimilijan, što je sve s Gospodinom gradio čitav njegov život, počevši od vizije dvije kruna, ulaskom u samostan, zatim utemeljivanjem VB., zatim gradnjom grada Bezgrešne Niepokalanów, njegovih odlazaka u misije u Japan. Uspostava velike tiskare za časopis viteza Bezgrešne. Sve je to činio čovjek koji je dobro razumio ono najbitnije. Kako je Krist položio svoj život za nas i kako se i od nas očekuje spremnost to učiniti za svoje najbliže. Kolbe nije položio svoj život samo u bunkeru gladi. Kolbeov čitav život bio je polaganje njegovoga života kao što je to učinio i naš Gospodin Isus Krist. 

Mi smo loze na trsu koji je Krist! Hranimo se Njime, zato trebamo i dati plodove koji su Njegovi. To je i naše poslanje braćo i sestre. Sve činiti iz ljubavi. Činiti drugima kao da Bogu to izravno činimo, tako hodamo kao djeca Božja u ljubavi. Tako svjedočimo i uspostavljamo Kraljevstvo Božje, makar nas progonili, zatvarali, lažno optuživali i na koncu ubili. Zato naša vjera nije limunada, neka jeftina filozofija života, već je to duboko herojsko darivanje vlastitoga života u nadi da će se drugi obratiti i vratiti Gospodinu. Jer čvrsto držimo za istinu da nas Bog čeka raširenih ruku te da naše smrti nisu kraj, već prelazak tranzit u zagrljaj Oca Nebeskoga i naše Majke Marije, gdje ćemo sa sv. Maksimilijanom i našim najmilijima vječno živjeti i kraljevati kao oni koji su veliki, Maksimilijani, natjecatelji Božji.

Neka nam na tom putu pomogne zagovor Bezgrešne Bogorodice vazda Djevice Marije i njezinog vjernoga štovatelja, mučenika Božjega Maksimilijana Marije Kolbea. Amen!

Više o Kolbeovom životu, djelovanju i svetosti pročitajte u nastavku:

Otac Kolbe je onaj junački brat franjevac konventualac koji je u koncentracijskome logoru u Auschwitzu ponudio vlastiti život kako bi spasio život oca obitelji Franje Gajowniczeka, osuđenog na smrt glađu, kao osvetu za bijeg jednoga od zatočenika. Uzdigavši ga na čast oltara 1982. g., Ivan Pavao II. proglasio ga je “zaštitnikom našega teškoga stoljeća”, primjerom mira i bratstva u društvu obilježenu mržnjom i sebeljubljem.

Kolbe je rođen u mjestašcu Zduńska Wola u industrijskome središtu Lodza, 18. siječnja 1894. g. Roditelji su mu bili tekstilni radnici. Kolbe je još kao mladić upoznao oslobađajuću, ali i tlačiteljsku dimenziju siromaštva i rada. To je iskustvo sasvim sigurno bilo uključeno u izbor koji ga je naveo da prigrli Pravilo svetoga Franje, među franjevcima konventualcima u Lvivu (1907.), a zatim da utemelji ustanovu koju su upravo po siromaštvu i radu, kao siguran temelj odlikovale franjevačke osobine: “Grad Bezgrešne” – “Niepokalanów” u Poljskoj, i “Mugenzai No Sono” u Japanu.

U franjevački je ideal Kolbe unio vlastitu uvjerenost u mogućnosti što ih nude sredstva koja je tehnika toga vremena stavljala na raspolaganje. Onima koji su prigovarali kako je đavao na to već bio položio svoje prljave šape, odgovarao bi: “To je samo još jedan razlog više da se probudimo i dadnemo na posao, kako bismo vratili izgubljene položaje”.

Kada god mu se za to pružila prigoda, pokazivao bi dobrotu i dalekovidnost kojima su se odlikovali njegovi planovi. Dogodilo se to i u Poljskoj, gdje se vratio 1919., nakon što je u Rimu diplomirao teologiju. Na svega nekoliko kilometara od Varšave utemeljio je “Niepokalanów” (Grad Bezgrešne), čiji su se stanovnici – svi odreda franjevci – živeći radikalno siromaštvo, posvećivali apostolatu putem tiska. Ujedno su bili tvorci i pravoga izdavačkoga “buma”, koji i danas izaziva iznenađenje. “Vitez Bezgrešne”, prvi u nizu časopisâ, utemeljen 1922. g., nakon početnoga razdoblja zastoja, uspio je doseći brojku od pedeset tisuća primjeraka. Kasnije, kao mjesečnik, imao je nakladu od čak 750.000 primjeraka (čak i milijun primjeraka, g. 1938.).

Bezgrešna, po kojoj je otac Kolbe nazvao velik broj svojih izdanja, bila je njegovo uporište. U vremenima koja niti za Crkvu, niti za svijet, nisu bila odveć radosna, Kolbe je u Gospi vidio uzor kadar potresti savjesti i omogućiti kršćanstvu ponovno uzimanje daha. Bio je to uzor, međutim, za koji je valjalo vojevati “dobar boj vjere”. Radi toga je, još i prije no što je zaređen za svećenika, 16. listopada 1917., u Rimu utemeljio Vojsku Bezgrešne, sredstvo širenja i življenja pobožnosti prema Majci Kristovoj, još i danas vrlo živo i napredno sredstvo.

Godine 1930. odlazi u Japan kao misionar da bi ondje utemeljio još jedan Grad Bezgrešne, nošen istim duhom i istim idealima. Vrativši se konačno u Poljsku, nakon još nekoliko misionarskih putovanja u Japan i neke druge zemlje Dalekoga Istoka, otac Kolbe se u potpunosti posvetio svome djelu.

Drugi svjetski rat zatekao ga je na vrhu najznačajnijega izdavačkoga sklopa u Poljskoj.

Dana 19. rujna 1939. uhitio ga je Gestapo i deportirao prvo u Lamsdorf u Njemačku, a potom u koncentracijski logor u Amlitzu. Nakon što je 18. prosinca 1939. oslobođen, vratio se u Niepokalanów, kako bi ondje nastavio svoju prekinutu djelatnost. Nakon što je 1941. ponovno uhićen, zatvoren je u tamnicu Pawiak u Varšavi, a zatim deportiran u koncentracijski logor u Oswiecim/Auschwitz, gdje je, čudesnim djelom ljubavi, okončao život, sav posvećen služenju drugima.

Ubijen je injekcijom ugljične kiseline, jer je ćelija, koju je bio pretvorio u molitveni cenakul i koju je dijelio s još devet zatočenika, bila potrebna za druge žrtve. “Sâm je, s molitvom na usnama, pružio ruku svome krvniku” – pripovijeda jedan od svjedoka.

Pronašli su ga nekoliko sati kasnije “naslonjena na zid, glave nagnute ulijevo te neobično sjajna lica. Oči su mu bile otvorene i usmjerene k jednoj točki. Činilo se kao da je u ekstazi”. Bilo je to uoči blagdana Velike Gospe – Uznesenja Blažene Djevice Marije, koju je oduvijek ljubio, nazivajući je “nježnom majkom”.