Molitvena osmina za jedinstvo kršćana – dar za koji molimo
Od 18. do 25. siječnja Crkva svake godine sudjeluje u Molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana. To nije pobožna inicijativa ni izraz opće tolerancije, već odgovor na Isusovu molitvu uoči muke: „Da svi budu jedno“ (Iv 17, 21). Jedinstvo Crkve ne nastaje ljudskim dogovorima ni prešućivanjem razlika, nego je dar Duha Svetoga za koji se moli i kojemu se vjernici neprestano obraćaju.
Tema Molitvene osmine povezana je s riječima proroka Izaije iz današnjeg prvog čitanja: „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku.“ Svjetlost o kojoj govori Sveto pismo nije ideja ni program, nego osoba Isus Krist. Kada Krist dolazi on rasvjetljuje tamu grijeha, oslobađa od straha i podjela te sabire raspršene u jedno. Podjele, naprotiv, proturječe samoj naravi Crkve.
Apostol Pavao u Poslanici Korinćanima otvoreno upozorava na razdore i pita: „Zar je Krist razdijeljen?“ Krist se ne može dijeliti, ali kršćani mogu svojim stavovima i zatvorenošću zamagliti vidljivost njegova jedinstva. Zato su podjele rana na tijelu Crkve, a ne samo povijesna činjenica.
Evanđelje prikazuje Isusa koji započinje djelovanje u Galileji, na prostoru granica i različitosti. Ondje ne relativizira istinu, nego poziva na obraćenje i okuplja učenike oko sebe. Crkva se rađa iz tog poziva: iz nasljedovanja Krista, a ne iz pripadnosti imenima ili skupinama.
Razlike među kršćanima nisu u Bogu, nego u povijesnom razvoju, tumačenjima i crkvenim strukturama, ali i u manjku interesa i znanja o drugima. Crkva vjeruje da jedinstvo ne znači ukidanje različitosti, nego zajedništvo u istini i ljubavi. U liturgiji to već na neki način živimo: slušamo i propovijedamo istu Božju riječ i slavimo Krista kao Gospodina i Boga.
Jedinstvo koje Crkva traži nije jednoumlje, nego zajedništvo u istini, utemeljeno na krštenju i usmjereno prema punom euharistijskom zajedništvu. Zato je ova molitvena osmina svake godine za nas vjernike podsjetnik na vrlo konkretan poziv: da u svom govoru i ponašanju budemo graditelji zajedništva, da poštujemo druge kršćane, da učimo razlikovati bitno od sporednog i da vlastitu vjeru živimo autentično. Jedinstvo Crkve započinje ondje gdje prestaje osuda, a započinje ljubav.
Molitva za jedinstvo nije znak slabosti, nego snage vjere koja se pouzdaje u Boga više nego u vlastite stavove. Crkva hodi prema punini jedinstva koja će se u potpunosti ostvariti tek u Božjem kraljevstvu, ali već sada je pozvana biti znak tog budućeg zajedništva u svijetu. Zato ova osmina ne završava datumom, nego se nastavlja u svakodnevnom životu vjernika, u načinu govora, slušanja i svjedočenja Krista. Jedinstvo započinje obraćenjem srca. To je put Crkve. To je put vjernosti Kristu. U tome ustrajmo. S pouzdanjem!
Fotografija: Patrick Fore / Unsplash