Vazmeno bdjenje: noć u kojoj je tama uzmakla pred svjetlom

U svetoj noći Velike subote, u Bazilici sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu, slavljeno je Vazmeno bdjenje – najsvečanije bogoslužje cijele crkvene godine, noć u kojoj Crkva bdije uz uskrsloga Gospodina i slavi njegovu pobjedu nad smrću. Nakon dana tišine i sabranosti, obilježenog razmatranjem Kristova počinka u grobu, zajednica vjernika okupila se kako bi ušla u otajstvo svjetla koje pobjeđuje tamu i života koji nadvladava smrt.

Svečano slavlje predslavio je župnik i rektor Bazilike, dok je propovijed uputio fra Milan Gelo, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. U homiliji je snažno progovorio o prijelazu iz tame u svjetlo, ističući kako uskrsnuće nije tek događaj prošlosti, nego stvarnost koja zahvaća život svakoga čovjeka, pozivajući vjernike da ne ostanu na rubu vjere, nego da dopuste Kristu da ih iznutra preobrazi. Svečani vazmeni hvalospjev – Exsultet – otpjevao je fra Zlatko Vlahek, tajnik Provincije, unoseći u liturgiju duboku radost i uzvišenu ljepotu drevnoga crkvenog pjeva.

Bdjenje je započelo službom svjetla ispred Bazilike, gdje je u tami noći blagoslovljen novi oganj, znak Krista koji rasvjetljuje tamu svijeta. Iz toga ognja zapaljena je uskrsna svijeća, simbol uskrsloga Gospodina, a njezino se svjetlo potom prenijelo na svijeće okupljenih vjernika. Dok je sakralni prostor postupno bivao obasjan svjetlom, snažno je progovarala istina da Kristovo svjetlo ne ostaje zatvoreno, nego se širi i zahvaća svakoga tko mu se otvori. Uslijedila je bogata služba riječi koja je vjernike provela kroz povijest spasenja – od stvaranja svijeta, preko oslobođenja iz egipatskoga ropstva, pa sve do punine objave u Kristu. Nakon korizmene šutnje ponovno je zazvučala pjesma Slave, zazvonila su zvona, a oltar je zasjao puninom uskrsne radosti, svjedočeći da je Krist živ i prisutan u svojoj Crkvi. Posebnu snagu i ljepotu ovome slavlju dala je činjenica da su tijekom bdjenja 26 katekumena primila sakramente kršćanske inicijacije. U krsnoj službi blagoslovljena je voda, a zazivom Duha Svetoga ona je postala izvorom novoga života. Katekumeni su krštenjem uronjeni u Kristovu smrt i uskrsnuće, ostavljajući za sobom stari način života i rađajući se za novi život u Bogu. Potom su primili sakrament Potvrde, po kojem su osnaženi darom Duha Svetoga te su prvi put pristupili euharistijskom stolu, potpuno uključeni u zajedništvo Crkve. Taj snažan trenutak bio je svjedočanstvo ne samo njihove osobne vjere, nego i živosti Crkve koja neprestano rađa novu djecu. Njihov hod prema ovoj noći, obilježen traženjem, pitanjima i sazrijevanjem, postao je poticaj cijeloj zajednici da iznova otkrije ljepotu vlastitoga krštenja i ozbiljnost poziva koji iz njega proizlazi. Na kraju Bdjenja svi su vjernici obnovili svoja krsna obećanja, odričući se zla i ispovijedajući vjeru u Boga života. Taj čin još je jednom posvijestio da krštenje nije tek uspomena iz prošlosti, nego trajni izvor identiteta i poslanja. Uskrsna noć tako nije ostala samo liturgijsko slavlje, nego duboko iskustvo susreta s Kristom koji i danas podiže, obnavlja i vodi. Osobita zahvala ide našim bogoslovima i ministrantima na čelu s ceremonijarima fra Andrijom Ćorlukom i fra Amrkom Laštrom. Svečanost su sva tri dana pjevanjem uzveličali članovi župnog zbora Bazilike „Tomsilav Talan“ na čelu s mo. Goranom Jerkovićem, dirigentom i mo. Milanom Hibšerom, titularnim orguljašem.

Obrede na Bijeniku je predvodio fra Zvonimir Pervan uz prisutnost lijepog broja braće, dok je prigodnu homiliju uputio fra Stjepan Brčina. Liturgijsko pjevanje predvodio je župni zbor „Maksimilijan Kolbe“ pod ravnanjem bogoslova fra Blaža Žagača koji je zbor vodio i svirao cijelo Trodnevlje te pjevao „Exsultet“ – vazmeni hvalospjev.

Vazmeno bdjenje još je jednom posvjedočilo da tama nema posljednju riječ. U noći koja je započela u tišini i mraku, zasjalo je svjetlo koje se ne gasi. U noći čekanja rodila se radost. U noći smrti objavljen je život. Krist je uskrsnuo – i s njime svaki čovjek koji mu otvori svoje srce.

Tekst homilije (fra Milan Gelo):

1. Vjera u Boga koji djeluje u povijesti

Braćo i sestre, uskrsna vjera ne počinje bijegom od stvarnosti, nego njezinim prihvaćanjem. Iz toga razloga i Matejevo evanđelje vrlo konkretno donosi neke podatke o uskrsnuću: Isus je stvarno bio raspet, umro je i bio pokopan. Kamenom je zatvoren grob, a rimska straža ga čuva. To su povijesne činjenice. Zapravo, zašto su važne činjenice u vjeri? Kako bi pokazale da kršćanska vjera nije mit, nije legenda, nije neka dobra ideja. Ona nipošto nije neka lijepa priča sa sretnim krajem. Kršćanska vjera je duboko ukorijenjena u stvarnom događaju Božjeg djelovanja u vremenu i prostoru. Kršćanin vjeruje u Boga koji je dolazi u povijest, koji je kadar prodrijeti u ljudske živote. Žene koje dolaze na grob ne dolaze s vjerom u čudo, nego s ljubavlju prema pokojniku. Dolazeći na grob one očekuju smrt, a ne uskrsnuće. I upravo u toj realnosti, u toj ljudskoj nemoći, u atmosferi groba, događa se Božje djelovanje. Potres, anđeo, otvoreni grob — sve to nije bijeg iz svijeta, nego prodor Boga u naš svijet. Uskrs je Božji odgovor na granice ljudske moći. On je potvrda da naša povijest nije zatvorena sama u sebe, nego je otvorena -Bog u njoj djeluje. Zato uskrsna vjera znači živjeti u svijetu realno, ne bježati od života. Ipak, živjeti uskrsnu vjeru znači živjeti s povjerenjem u Boga koji nadilazi granice ljudske moći. Ona nas uči da povijest našega života nije zaključena našim neuspjesima, našim ranama ili čak našom smrću. Bog je Gospodar života, i u njegovoj prisutnosti ništa nije konačno izgubljeno.

2. Strah i radost kao znak susreta s Bogom

Evanđelje kaže da su žene otišle od groba sa „strahom i velikom radošću“. Zanimljvo je da i anđeo i Uskrsli govore ženama da se ne boje. Očito vide njihov strah jer se strah ne da sakriti. Međutim, žene su i radosne, nisu samo uplašene. Ta napetost između straha i radosti duboko je životna. Ona pokazuje da je susret s Bogom iskustvo koje uvijek nadilazi naše razumijevanje. U Svetom pismu iskustvo Božje blizine nikada nije banalno ili površno. I Marija se prepala u susretu s anđelom. Božja blizina izaziva strahopoštovanje — ne kao paniku, nego kao svijest o Božjoj svetosti i veličini. Iz toga razloga, strah u uskrsnom događaju nije znak nevjere, nego znak ozbiljnosti susreta s Bogom. To je strah koji proizlazi iz spoznaje da Bog djeluje snažnije nego što smo očekivali. Strah zbog kojega drhte stražari i žene svjedoči da je Bog veći od naših ideja o njemu, da on nadilazi sve naše slike o njemu. Njihov strah znači da je Bog uvijek veći od čovjeka. Ali taj strah nije posljednja riječ. Posljednja riječ je zapravo radost. Radost uskrsnuća nije lažni optimizam. Ona nije tek neki osjećaj koji ovisi o okolnostima. Uskrsna radost je plod spasenja. Ona proizlazi iz činjenice da je Krist pobijedio smrt i da je otvorio put novome životu. U tom smislu, uskrsna radost je radost budućega svijeta koji je već započeo. Iako kršćanin živi između straha i radosti, između sadašnje patnje i buduće slave, između pitanja i odgovora, on dobro zna da se može radovati Uskrsu. Takva radost ostaje uvijek, jer nije utemeljena na ljudskoj snazi, nego na Božjoj vjernosti. Zato uskrsna vjera ne uklanja patnju iz našega života, ali joj daje novi smisao. Ona nas oslobađa straha koji sputava, jer znamo da je Krist s nama i u patnji i u smrti. Uskrs nam daje hrabrost da živimo, da koračamo, čak i kada je svijet nesiguran. Uskrs nam poručuje da idemo naprijed – radosno i bez straha, unatoč svemu.

3. Galileja kao prostor novoga početka

I anđeo i uskrsli Krist šalju učenike u Galileju. Ta zapovijed ima duboko značenje. Galileja nije samo neko mjesto. Ona je prostor sjećanja, prostor poziva i prostor poslanja. U Galileji je započelo Isusovo javno djelovanje. Tamo su učenici prvi put čuli njegov glas, tamo su naučili što znači poći za Isusom. Za učenike povratak u Galileju zapravo znači povratak na izvor vjere. To znači ponovno otkriti početak odnosa s Bogom. Što to znači za nas? Uskrs ne briše prošlost, nego je preobražava. Gospodin Isus vraća učenike na mjesto gdje su ga prvi put susreli, kako bi razumjeli da njihova vjera nije završila na križu. Iako je njihova vjera bila raspeta i dokrajčena s Isusovim razapinjanjem, Isus će svojim uskrsnućem uskrisiti raspetu i obamrlu vjeru svojih učenika (Tomaš Halik). Ili drugim riječima, Galileja postaje simbol Crkve. Ona je prostor u kojem se uskrsli Krist uvijek iznova susreće sa svojom zajednicom. To je mjesto gdje se naviješta evanđelje, gdje se slavi sakrament i gdje se rađa nada. Jednostavno, Galileja je uvijek ono mjesto u kojem se rađa vjera. Osim toga, Galileja je mjesto poslanja — mjesto gdje uskrsna vjera postaje poslanje svijetu. Zato je za nas danas Galileja svaki onaj prostor u kojem se susrećemo s Bogom: euharistija, zajedništvo vjernika, molitva, služenje bližnjima, susret s drugim ljudima. To su mjesta gdje se uskrsnuće nastavlja događati u našem životu. Jer uskrsnuće nije samo događaj prošlosti, nego trajna stvarnost u kojoj Bog obnavlja čovjeka i svijet.

I konačno,Uskrs nam potvrđuje da je Bog uvijek vjeran svojem obećanju i da je život jači od smrti. Jasno je da uskrsnuće Isusa Krista nije samo neko čudo, nego jedini temelj naše nade. Po njegovu uskrsnuću znamo da grob nije samo mjesto naše smrti, nego i mjesto života. Uskrs nas uči da kršćanska vjera ne počiva na lijepim osjećajima i na smišljenim pričama nego na pravom događaju. Zato vjernik ne živi od lažnog optimizma, nego od Božjih obećanja. Mi se ne uzdamo samo u vlastitu snagu, nego u u Božju moć. To je Uskrs!