Peti utorak u čast sv. Antunu

Petog utorka, 14. travnja, misno slavlje na hrvatskom jeziku predslavio je kopenhagenški biskup mons. Czeslaw Kozon.

Na početku euharistijskog slavlja vjernike u bazilici i sve povezane u prijenosu uživo pozdravio je  fra Ivan Marija Lotar, rektor bazilike i župnik Župe sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu. Rektor je posebnu dobrodošlicu i zahvalu na dolasku uputio predslavitelju mons. Czeslawu Kozonu, biskupu Kopenhagena.

Uvodeći u misno slavlje, biskup Kozon zahvalio je na pozivu i izrazio radost što je napokon u Zagrebu, u sredini odakle su braća stigla u njegovu biskupiju, u Kopenhagen.   

Na početku homilije biskup Kozon podsjetio je kako smo, slušajući u usksrnom vremenu čitanja iz Djela apostolskih nakon konkretnih izvještaja o Isusovu uskrsnuću, sada „uvedeni u život rane Crkve te slušamo kako su prvi kršćani u praksi živjeli svoju vjeru u uskrsloga Gospodina“.

Osvrćući se na čitanje dana (Djela apostolska 4,3 2–37), propovjednik je istaknuo – zajedništvo u molitvi i zajedništvo u materijanlim dobrima, kao jedinstvenoj ranoj Crkvi protumačivši kako se mnogo toga dogodilo od vremena apostola i nije moguće u potpunosti „replicirati život u ranoj kršćanskoj zajednici“, ali „postoje stvarnosti koje ne samo da možemo nego i moramo pokušati naučiti iz života rane Crkve. To vrijedi u svakodnevici, ali bi trebalo biti osobito očito kada se okupljamo na nedjeljnoj misi. Ovdje se svi moraju fizički okupiti na istom mjestu, u crkvi, te izražavati i njegovati duhovno zajedništvo u slavljenju euharistije, uključujući i zajedničko slušanje Božje riječi. Kao što je spomenuto, u župi, čak ni u vrlo maloj, nije moguće imati strogo zajedničku imovinu; ali svi trebaju zajednički doprinositi potrebama zajednice kako bi se pokrili troškovi potrebni za uzdržavanje svećenika, za održavanje zgrada i za vođenje aktivnosti župe, kao i – ne manje važno – za pomaganje potrebitima kroz karitativni pastoral. Ujedno, svi članovi, pa i pojedinačno, trebaju biti pažljivi prema tome postoji li netko u župi u potrebi. Takav život unutar župe treba se proširiti i na život unutar biskupije, odakle bi potom trebao zahvatiti i sveopću Crkvu, tako da se ona jasno očituje kao zajednica vjere i molitve te kao zajednica u kojoj postoji snažna volja za pomaganjem potrebitima, uključujući i one koji žive drugdje u svijetu“, rekao je mons. Kozon te upozorio: „Sve te stvarnosti ne trebamo živjeti samo zato da bismo Crkvu učinili vjerodostojnom. Trebamo ih živjeti i zato da bismo mi sami opstali kao vjernici. Naša vjera mora biti svjesna i dosljedna, to jest, mora donositi plodove u našim životima. Ne smijemo živjeti svoju vjeru samo iz navike i tradicije, nego i iz osobnog uvjerenja. Ako tako živimo, naša vjera neće biti samo autentična, nego će biti sposobna prevladati i nevolje i izazove, a da ne izgubimo nadu.“

U nastavku, biskup Kopenhagena istaknuo je svece  kao ohrabrenje i primjer da je moguće autentično živjeti svoju vjeru i tako slijediti Krista te doprinositi rastu i obnovi Crkve. Podsjećajući na aktualnu 800. obljetnicu smrti svetoga Franje Asiškoga, protumačio je nekoliko aspekata njegova života koji ga čine važnom osobom u Crkvi. „Tu je njegovo vrlo osobno obraćenje, ili barem produbljenje vlastite vjere. Njegova je priča dobro poznata: od mladog bogataša koji je imao sve i svaku priliku pred sobom, baš kao i mnogi danas, postao je istinski Kristov učenik koji se, poput prvih kršćana, odrekao osobne imovine kako bi bio slobodan slijediti siromašnog i trpećeg Krista. Tu je sve moglo završiti. Mogao je ostati privatna osoba koja tiho živi život blizak Kristu. No dogodilo se više od toga. Drugi su ga slijedili kako bi zajedno ostvarili njegove ideale. I tada je to moglo ostati tek još jedan novi red unutar Crkve, sa svojim posebnim apostolatom i svjedočanstvom. Ali Franjina karizma uzdignuta je na višu razinu. Papa Inocent III., jedan od najmoćnijih papa s velikim ambicijama za Crkvu, imao je dovoljno poniznosti i otvorenosti da prepozna upravo Franjinu karizmu kao nešto posebno. Njegovo je priznanje, naravno, u prvom redu koristilo franjevačkom redu, koji je papa po nadahnuću priznao. Međutim, Franjina karizma imala je dalekosežnije posljedice. On je sam u snu primio poziv da obnovi Božju Crkvu – ne samo malu kapelicu, nego cijelu crkvenu zajednicu. Na isti način papa Inocent sanjao je san u kojem je vidio svetoga Franju kako sprječava urušavanje Crkve.“

Govoreći o brizi za Crkvu danas, i možda razmišljanjima i pitanjima hoće li njezino poslanje uspjeti, kopenhagenški biskup pozvao je na odgovornost: „Svi mi možemo, kroz autentično svjedočanstvo, spriječiti propadanje Crkve. Crkvu, naravno, podupiru sam Krist i Duh Sveti, ali svi mi trebamo slijediti Kristov primjer i vodstvo Duha Svetoga. Na taj način naše svjedočanstvo može pomoći onima oko nas da počnu doživljavati Crkvu kao privlačnu, baš kao što su prvi kršćani ostavili snažan dojam na svoje okruženje.“

Ističući, nadalje, primjer Sveca Svega Svijeta, u svjetlu pripreme za blagdan svetog Antuna Padovanskoga, biskup Kozon zaustavio se na Antunovu obraćenju koje nije bilo jako spektakularno. „Njegov prvi poziv bio je u red augustinskih kanonika, ali nadahnut franjevačkim mučenicima u Maroku, pridružio se svetom Franji u njegovu novoosnovanom redu. Sa sobom je donio znanje i elokvenciju te prihvatio nov način života obilježen siromaštvom i jednostavnošću. Njegove su propovijedi imale dubok utjecaj, iako su bile i izazov za njegove slušatelje, jer se protivio ljubavi prema novcu i konzumerizmu. Oba sveca imaju veliku privlačnost i uče nas dokle može dovesti poslušnost Bogu i predanost Njegovoj Crkvi. Obojica su s nogama čvrsto na zemlji, kako u osobnom načinu života, tako i u tradicijama koje ih okružuju, osobito sveti Antun, bilo da tražimo nešto što smo izgubili ili, po njegovu zagovoru, razmišljamo o siromašnima.“

Propovjednik, ističući poslanje Crkve u izgradnji stabilnog društva, napomenuo je da je i rana Crkva imala znakove nesavršenosti. „Čak i u ranoj Crkvi bilo je podjela; i tada su postojali ljudi koji su tražili vlastite interese i tako slabili zajednicu. Zato je potrebno više od same dobre volje. U Evanđelju čujemo o vjetru koji puše kamo hoće, kao slici Duha Svetoga, Onoga kojega se ne može kontrolirati. To ne znači da Duh djeluje proizvoljno, nego da nastoji ujediniti sile koje vuku u suprotnim smjerovima te nam daje hrabrost i ustrajnost kada se suočavamo s velikim izazovima. Stoga se trebamo otvoriti Duhu Svetomu i dopustiti Mu da nas vodi, kako bismo razmišljali na nove načine i pronašli hrabrost učiniti ono što je teško, kada prepoznamo da je ispravno“, rekao je biskup Kozon upozoravajući da „Crkva jest velika institucija s mnogim tradicijama, koje su svakako potrebne, ali te strukture moraju biti ispunjene Duhom kako bi Crkva uvijek zadržala svoju mladost i svoju relevantnost“.

Zaključujući homiliju, biskup Kopenhagena mons. Czeslaw Kozon podsjetio je da „živimo u sekulariziranom svijetu u kojem se kršćani, u najboljem slučaju, susreću s ravnodušnošću, a u najgorem s neprijateljstvom i netolerancijom“ i upozorio da  „u mnogim zemljama postoji težnja da se religija ukloni iz javnog prostora, dok kršćanski argumenti nemaju težinu u javnoj raspravi“. Na kraju, propvojednik je ohrabrio da nas „ništa od toga ne bi smjelo uplašiti ni obeshrabriti. Nije sigurno da će Crkva ostati jednako velika kao prije, ali ako malo stado ostane vjerno molitvi i zajedništvu u vjeri i ljubavi, tada će Crkva uvijek postojati. I ako bude nalik gorušičinu zrnu, ona ima – baš poput tog malog zrna – snagu u sebi da postane veliko stablo koje donosi novi život i okuplja sve u svojoj sjeni.“

Sljedećeg utorka 21.travnja misno slavlje predslavit će o. Jeronim Adam Marin. Pobožnost počinje u 18 sati svečanim izlaganjem relikvijara, u 18.20 slijedi pjevana krunica i Večernja u čast svecu te misa, nakon koje slijede pjevane litanije i štovanje relikvija ispred relikvijara u kojem se nalazi svečeva podlaktična kost. Prijenos svete mise od 19 sati svakoga utorka omogućuju Laudato televizija i Radio Marija.