Župljani sv. Antuna na 303. Zavjetnom hodočašću u Mariju Bistricu

Župljani sv. Antuna na 303. Zavjetnom hodočašću u Mariju Bistricu

U nedjelju 13. rujna 2026. vjernici grada Zagreba po 303. put hodočastili su Majci Božjoj Bistričkoj, nastavljajući višestoljetnu tradiciju kojom Zagrepčani svoje obitelji, grad, Crkvu i domovinu povjeravaju Marijinu zagovoru. Ovogodišnje Zavjetno hodočašće održano je pod geslom „Veličajte sa mnom Gospodina!“ (Ps 34, 4), a među brojnim hodočasnicima bili su i župljani Župe sv. Antuna Padovanskog sa Svetoga Duha, koje je predvodio fra Vilček Novački.

Zavjetno hodočašće Zagrepčana u Mariju Bistricu ima korijene u prvoj polovici 18. stoljeća. Najstariji podaci svjedoče da su vjernici Zagreba organizirano hodočastili Majci Božjoj Bistričkoj već 1723. godine, na poticaj isusovca o. Ivana Šimatića, tada poznatoga propovjednika u zagrebačkoj župi sv. Marka. Zagreb je toga ljeta pogodila velika suša koja je ugrožavala polja, vrtove i vinograde te je predloženo zavjetno hodočašće „Bistričkoj Djevici, Čudotvorki Kraljevine Hrvatske“. Ono što je počelo kao molitva u konkretnoj nevolji ubrzo je preraslo u trajni zavjet, a upravo se od 1723./1724. razvija tradicija godišnjega zagrebačkog hodočašća. U službenom brojanju zavjetnih hodočašća polazi se od 1731. godine, kada je zagrebački biskup Juraj Branjug posvetio novouređenu bistričku crkvu Majci Božjoj Snježnoj. Tako već više od tri stoljeća naraštaji Zagrepčana dolaze pred Majku Božju Bistričku noseći joj svoje zahvale, molitve i životne terete.

Ovogodišnje hodočašće zapravo je započelo već u subotu 12. rujna. Hodočasnici pješaci krenuli su prema Mariji Bistrici iz zagrebačke katedrale preko Sljemena te iz Sesveta i Čučerja. Istoga dana održano je i Hodočašće mladih Zagrebačke nadbiskupije: mladi su krenuli iz Kašine i pješice stigli u bistričko svetište. Nakon dolaska hodočasnika, večernji program zaključen je Službom svjetla na bistričkoj Kalvariji, koju je predvodio zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša. Pozvao je okupljene, osobito mlade, da budu svjetlo jedni drugima te istaknuo kako se tama pobjeđuje darivanjem bližnjemu. Razmatrajući slavna otajstva krunice, hodočasnici su bili pozvani dopustiti Božjem svjetlu da uđe u njihova srca i u njima donese novu ljepotu, toplinu i sigurnost.

U nedjelju su se velikom mnoštvu hodočasnika pridružili i župljani sv. Antuna Padovanskog sa Svetoga Duha. Pod duhovnim vodstvom fra Vilčeka Novačkog put prema Mariji Bistrici protekao je u molitvi krunice Blažene Djevice Marije. Po dolasku u svetište hodočasnici su najprije u bazilici pohodili i počastili čudotvorni lik Majke Božje Bistričke, povjeravajući Mariji osobne i obiteljske nakane te potrebe svoje župne zajednice.

Nakon kratkoga odmora uslijedila je tradicionalna pobožnost Križnoga puta na bistričkoj Kalvariji, a potom procesija i središnje euharistijsko slavlje u crkvi na otvorenom bl. Alojzija Stepinca. Svetu misu predvodio je zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša, u koncelebraciji sa zagrebačkim nadbiskupom u miru kardinalom Josipom Bozanićem, pomoćnim biskupima Ivanom Šaškom, Mijom Gorskim, Vladom Razumom i Markom Kovačem te brojnim svećenicima.

Središnja misao Nadbiskupove homilije bila je opraštanje – oslobađanje srca od tereta koji čovjek ponekad godinama nosi sa sobom. Nadbiskup je podsjetio kako oprostiti ne znači zanijekati nepravdu niti tvrditi da rana više ne boli. Oprost znači ne dopustiti da počinjeno zlo nastavi upravljati čovjekovim srcem i određivati njegov život. Posebno je snažno odjeknula slika hodočasnika koji cijelim putem nosi nepotreban teret:

„Čovjek koji se čvrsto drži nepraštanja sličan je hodočasniku koji bi od Zagreba do Bistrice nosio teški kamen na ramenima i s njime se natrag vratio.“

Stoga je svakoga hodočasnika pozvao da se zapita koji „kamen“ još uvijek nosi i čije ime još ne može izgovoriti bez nemira. Kršćansko opraštanje, naglasio je, ne izvire samo iz ljudske snage, nego iz iskustva oproštenja koje smo sami primili od Krista. Krist nije tek učitelj koji zahtijeva da opraštamo, nego Raspeti i Uskrsli koji čovjeku daje snagu učiniti ono što sam ne može.

Upravo je tu Nadbiskup povezao poruku evanđelja s Marijom i geslom ovogodišnjega hodočašća. Marija ne veliča samu sebe, nego Boga koji čini velika djela. Ona je stajala pod križem i poznaje ljudsku bol, pa joj vjernik smije donijeti i onu ranu koja mu se čini prevelikom da bi je sam mogao nositi. Nadbiskup je zato pozvao vjernike da joj kažu: „Majko, ne mogu sam. Ne mogu oprostiti. Ne mogu dalje nositi ovaj kamen. Prinesi ga svome Sinu.“ Marija čovjeka ne zadržava kod sebe, nego ga, kao nekoć u Kani Galilejskoj, uvijek vodi Kristu, jedinom koji ranu može preobraziti milošću.

Na završetku homilije mons. Kutleša podsjetio je da svako hodočašće ima dva puta – put prema svetištu i put povratka kući, a upravo ovaj drugi pokazuje je li hodočašće ostalo samo lijep događaj ili je postalo početkom obraćenja. Hodočasnike je zato pozvao da pred Marijom donesu konkretne odluke: ostaviti jedan „kamen“ koji dugo nose, ponovno pristupiti sakramentu pomirenja te učiniti razborit i siguran korak prema miru, predajući Kristu i svoju ranu i osobu koja ih je povrijedila.

Nakon euharistijskog slavlja i zajedništva u Mariji Bistrici, župljani Svetoga Duha krenuli su prema Zagrebu, ali njihovo hodočašće time još nije završilo. Na povratku su se zaustavili u Poznanovcu, u crkvi sv. Ivana Pavla II., gdje su izmolili krunicu i zazive Božjemu milosrđu te imali priliku častiti relikviju sv. Marije Goretti, djevice i mučenice čiji život i svjedočanstvo oprosta na poseban način nadopunjuju upravo poruku koju su toga dana hodočasnici ponijeli iz Marije Bistrice.

Tako se još jedno zagrebačko zavjetno hodočašće završilo povratkom kući, ali i pozivom da se ono nastavi u svakodnevnom životu. Nakon više od tri stoljeća Zagreb i dalje dolazi svojoj Majci noseći nove ljude, nove nakane, nove zahvalnosti i nove terete. I ove smo godine pred Majkom Božjom Bistričkom mogli ostaviti poneki svoj „kamen“ te se vratiti svojim obiteljima, župi i svakodnevnim obvezama s molitvom koja već stoljećima povezuje generacije zagrebačkih hodočasnika:

Hvala ti, Majčice. Moli za nas!