Svjedočanstvo uslišane molitve po zagovoru svetog Antuna Padovanskog

Dragi vjernici,

nedavno nam je pristiglo jedno svjedočanstvo koje, uz dopuštenje osobe, dijelimo s vama. I vi šaljite svoja svjedočanstva; neka se dobri Bog proslavlja!

U kasno proljeće 2024. godine, kao obitelj uputili smo se u Baziliku svetog Antuna u Padovi. Već pri samom dolasku osjetila sam dubok, neopisiv mir i radost – kao da me netko nježno zagrlio iznutra.

Godinama bolujem od kronične upalne bolesti crijeva, a iako smo već blagoslovljeni s dvije predivne djevojčice, u mom srcu je dugo tinjala želja za trećim djetetom. Ta želja činila se gotovo nemogućom – zbog bolesti, ali i zbog suprugova straha za moje zdravlje i trudnoću.

Na njegov poticaj otišla sam zapisati nakanu za svetu misu. Na mali papirić napisala sam molitvu za ozdravljenje i za dar novog života, duboko vjerujući da, ako Bog usliši moju molitvu za dijete, dat će i potrebno zdravlje za tu milost.

Ostala sam kratko u molitvi. I tada, sasvim jasno, u svom srcu čula sam riječi: “Zvat će se Antonio.” Te riječi bile su tako snažne i jasne da sam zaplakala od radosti i zahvalnosti.

Vratili smo se kući, a tri mjeseca kasnije saznala sam da sam trudna. Test sam napravila na blagdan Padre Pija.

Na prvom pregledu liječnica mi je rekla da mi je očekivani termin poroda 2. lipnja 2025. godine. Nakon nekoliko tjedana potvrđeno je da nosim dječaka – iako sam to već duboko u sebi znala.

Trudnoća je u početku bila vođena kao visokorizična zbog ciste na jajniku koja je rasla te je postojala mogućnost operacije nakon 16. tjedna. Ponovno sam se s pouzdanjem utjecala zagovoru svetog Antuna – i cista je, bez ikakve intervencije, nestala.

U četvrtom mjesecu trudnoće, listajući stare fotografije na mobitelu, naišla sam na slike iz Padove. Tada sam prvi put shvatila nešto što me ostavilo bez riječi – u Padovi smo bili upravo 2. lipnja 2024., na isti datum koji mi je bio određen kao termin poroda.

U sedmom mjesecu trudnoće suočila sam se s novim strahom. Tri različite ginekologinje rekle su da beba zaostaje u rastu i da ću najvjerojatnije morati na prijevremeni, inducirani porod.

U strahu sam došla kući, otvorila Bibliju i tada mi je Gospodin progovorio po riječi iz Evanđelja po Ivanu (Iv 12,28): “Oče, proslavi ime svoje!” Uto dođe glas s neba: “Proslavio sam i opet ću se proslaviti!”

U tom trenutku sav strah je nestao. Srce mi se ispunilo mirom. Predala sam sve u Božje ruke.

U svemu tome nisam bila sama. Kroz cijelu trudnoću osjećala sam da me sveti Antun prati na poseban način – kroz male, ali snažne znakove koji su me uvijek iznova ohrabrivali i podsjećali na Božju blizinu.

Jedan od tih trenutaka posebno mi je ostao urezan u srce. Na dan kada sam krenula u bolnicu vozio me taksist koji je na majici imao natpis s posljednjeg Antunovskog hoda u Zagrebu: “Tko daje srce, daje sve.”

U tom trenutku znala sam – to nije slučajnost. Bio je to još jedan nježan znak ohrabrenja, potvrda da sam u Božjim rukama.

Naš Antonio rođen je 1. lipnja 2025. u 16 sati – zdrav, snažan i kao živi znak Božje vjernosti.

Zanimljivo je da smo i sedam godina ranije, također u lipnju, bili u Padovi – a točno godinu dana nakon tog hodočašća rodila se naša druga kći. I to smo tek kasnije povezali.

Danas, s dubokom zahvalnošću, svjedočim da Bog čuje i uslišava molitve na način i u vrijeme koje je savršeno.

Po zagovoru svetog Antuna primila sam milost života, zdravlja i povjerenja koje nadilazi svaki strah.

(E.J.)