Svjedočanstvo
Dragi vjernici,
nedavno nam je pristiglo jedno svjedočanstvo koje, uz dopuštenje gđe. Kristine, dijelimo s vama. I vi šaljite svoja svjedočanstva; neka se dobri Bog proslavlja!
Hvala Ti Isuse jer si sa mnom u mojoj oluji života!
Prije nisam mogla ni zamisliti da će me upravo bolest dovesti tamo gdje me nisu mogli odvesti ni zdravlje, ni uspjesi, ni moje vlastite snage. U trenucima kada sam mislila da se sve ruši, kada su strah, suze i nemoć ispunjavali moje dane, Gospodin je bio bliže nego ikada prije. Dok je moje tijelo slabilo dok sam primala kemoterapiju … On je liječio moju dušu. Dok sam mislila da gubim sve, pokazao mi je da tek u Njemu pronalazim ono što je istinski bitno.
Milost koju sam doživjela po Gospinom zagovoru
Tog dana sjedili smo ujutro na terasi, bio je lijep sunčan dan i rekla sam suprugu da bih željela da odemo negdje u prirodu, sve je bilo zeleno i umirujuće. Zamišljala sam klupu negdje u prirodi gdje smo sami da mu kažem da sam bolesna i da imam rak. Prvo njemu, a onda nakon toga planirala sam reći i djeci.
I tako smo sjeli u auto i krenuli prema šumi, krenuli smo prema Sljemenu i gledali gdje da stanemo putem. Stali smo na vidikovcu i izašli iz auta, mislila sam sad ćemo tu negdje sjesti i reći ću mu. Ali počeo je puhati hladni vjetar i odlučili smo vratiti se u auto i ići još malo dalje. Stigli smo do vrha Sljemena i pošli u šetnju. Naišli smo na klupu, ali bila je u hladu, a htjeli smo na sunce, pa smo krenuli do druge klupe, ali tamo je opet zapuhao hladni vjetar, pa smo otišli još malo dalje u brijeg. Nekako sam zamišljala da bude zelenilo i klupa i sunce, jer valjda sam željela nekako olakšati taj teret suprugu kad mu kažem da imam rak dojke.
Tada smo krenuli stepenicama u brijeg, čula se pjesma i dok smo se penjali stepenicama ugledala sam crkvicu Majke Božje Sljemenske, pjesma se čula iz crkve, jedan je bračni par imao obnovu bračnih zavjeta.
Zamislite! bilo je tamo zelenilo, sunce i klupe i nije puhao vjetar…..savršeno mjesto. Baš onako kako sam zamišljala. Krenule su mi suze i rekla suprugu pogledaj Majčica nas je dovela ovdje, ali nije znao zašto plačem. Plakala sam, ali ne radi dijagnoze već od radosti jer sam znala da je Ona uz mene.
Životna ispovijed
Stigla je nedjelja, ustala sam ranije i imala potrebu ići u Mariju Bistricu. Željela sam Isusu predati sve, sav teret grijeha koji mi je gušio dušu, grijehe koje sam počinila od mladosti, a nekako ih nisam nikada ispovjedila. Dok su još svi spavali uzela sam papir i počela pisati sve grijehe koje sam počinila. Željela sam sve zapisati na papir jer sam mislila da se zbog stresa koji sam prolazila i straha od ishoda svoje bolesti neću sjetiti svih grijeha.
Nekako tog jutra, kao da sam postala svjesna svojih grijeha od mladosti, kao da sam progledala. Ruka je samo pisala, bilo je tu puno teških grijeha koje do sada nisam nikad ispovjedila, učinila sam i svetogrđe, suze su kapale po papiru! Kao da sam progledala, kao da sam do sada bila slijepa i hodala svijetom.
Kako sam nosila svoj križ uz molitvu svetom Antunu
Trebala sam proći operaciju, kemoterapiju, zračenje i još mnogo toga i situacija je bila neizvjesna i nije se znalo kako će sve završiti.
Nalaz nakon operacije nije bio dobar, zapravo postavila se sumnja da je rak metastazirao u prsnu kost, ali trebalo je prije kemoterapije još učiniti biopsiju prsne kosti da se potvrdi sumnja.
Došao je dan biopsije kosti.
Bliska prijateljica koja radi u bolnici sa mnom me pratila na biopsiju, neposredno prije biopsije pokazala mi je na mobitelu sliku svetog Antuna jer molila se Njemu za mene, a bližio se i blagdan svetog Antuna.
Neću to nikada zaboraviti, ležala sam na CT uređaju za snimanje i liječnik je učinio mali rez na koži da može kroz njega uvesti iglu koja se uvodi do prsne kosti. Anestezija se lokalno daje samo na mjestu na koži gdje se radi rez, ali dublje u kosti anestezija ne pomaže i rekli su mi da je to postupak koji jako boli. Kad je liječnik postavio iglu do prsne kosti, trebalo je iglu „zabosti“ do sredine prsne kosti odnosno do mjesta gdje se sumnja na metastazu. To se radi posebnim čekićem koji pomaže igli da se ubode na mjesto u kosti iz kojeg treba uzeti uzorak za analizu. Kad je liječnik počeo čekićem zabijati iglu koja je virila iz prsne kosti, jako je boljelo; u tom trenutku sam se nekako sjetila prizora Isusa kako je trpio dok su mu zabijali čavle na Križu. Pomislila sam Isuse predajem Ti ovu bol, neka ovo trpljenje bude Tebi na čast! Jer Ti si radi mene trpio. Istog trenutka, bol koju sam osjećala bila je lakše podnošljiva.. Postupak je trajao neko vrijeme jer za svaki pomak igle trebalo me vratiti u CT uređaj da se vidi koliko je duboko igla u kosti i da li je baš na tom mjestu u kosti iz koje se treba uzeti uzorak za analizu. Kad je napokon igla bila na mjestu i dovoljno duboko u kosti, liječnik je kroz šupljinu igle uzeo uzorak i poslan je na analizu. Nalaz je potvrdio metastazu u prsnoj kosti i trebala sam ići na PET CT da se vidi da li ima još negdje metastaza. Bila sam jako tužna i mislila sam; Bože koliko mi je još ostalo života. Ali, ako me nisi uzeo odmah, daješ mi priliku za nešto.
Što je to Bože za što mi to daješ priliku?
Snaga Isusove utjehe koju sam doživjela na PET CT-u
Postoje trenuci u životu kada Bog progovara tiše nego ikada, a ipak snažnije nego što smo ikada mogli zamisliti.
Tog dana sam radila, sjećam se nikog nije bilo, znali su svi da idem na snimanje, ali nekako se posložilo da idem sama. Kako radim na prvom katu, a PET CT je u podrumu otišla sam sama. Prije snimanja sam se jako bojala, zamolila sam liječnicu da mi odmah nakon snimanja kaže nalaz usmeno da ne čekam pismeni nalaz.
Nakon snimanja rečeno mi je da sjednem na stolicu koja se nalazila u maloj sobici (2x 2 metra) jer mi moraju izvaditi iglu iz vene kroz koju sam dobila radioaktivni izotop. Dok sam sjedila u toj maloj izolacijskoj sobici, jako sam se bojala što će reći liječnica. Kroz misli su mi prolazili različiti strahovi poput: razmišljala sam možda se rak proširio svuda po tijelu i možda sam puna metastaza, možda mi je preostalo još malo života, možda ću se mučiti u bolovima prije nego umrem.
… i odjednom u svim tim mojim mislima i strahu; došao je On.
Odjednom sam u mislima zamislila Isusa kako je došao k meni u tu malu sobicu u dugačkoj bijeloj haljini i rekao mi; Ne boj se!
Ubrzo sam čula korake liječnice u hodniku koja se približavala mojoj sobici i rekla mi da je u prsnoj kosti metastaza i velika je i još je rekla da je nakon operacije ostalo tumora u jednom limfnom čvoru. Nalaz nije dobar, zapravo nalaz je loš; a ja sam nekako njoj rekla; Dobro ne brinite, bila sam spremna na to.
A zapravo trenutak prije nego što je došla, nisam bila spremna, bojala sam se što će reći liječnica sve do trenutka dok nisam čula; Ne boj se!
On je došao u moje misli i On je tada bio moja utjeha. Hvala ti Isuse!
Sakrament bolesničkog pomazanja
Trebala sam primati kemoterapiju slijedećih 6 mjeseci, nakon toga radio kirurška operacija prsne kosti i nakon toga još nešto više od mjesec dana zračenja. I još mnogo toga… Put koji me čekao bio je težak. Pomislila sam da Bože ako mi je ostalo još malo života, želim ga provesti sa svojom obitelji, kćeri i sinom i suprugom.
Željela sam prije početka primanja kemoterapije primiti sakrament bolesničkog pomazanja. Sjećam se tog dana još sam tada bila dobro i mogla sam doći u crkvu, bilo je to u mojoj župnoj crkvi, nikada neću zaboraviti taj dan. Hvala Isusu na toj milosti!
Nakon što sam se ispovjedila, pričestila na svetoj misi, svećenik je pozvao tri djevojke koje su pjevale na misi da budu uz mene tijekom primanja sakramenta. Taj dan urezao mi se u pamćenje jer tog dana sam spoznala Njegovu Ljubav! Sjećam se bio je blagdan sv. Petra i Pavla 29. lipnja 2024., subota.
Na povratku kući cijelim putem sam govorila u autu na glas; Tvoja je Ljubav Isuse nedokučiva! Hvala ti Isuse!
Da!
Osjetila sam Ljubav koja je nedokučiva, ne može se objasniti, ne postoje takvi izrazi, takve riječi kojim bi se mogla opisati. Mi u ovome zemaljskom životu poznajemo različite ljubavi, ljubav prema momku ili djevojci, ljubav prema supružniku, ljubav prema rođenom djetetu, ljubav prema bližnjima.
Ali Njegova Ljubav je jača od svih ovih ljubavi!
On nas voli! … i zove nas! … i čeka nas!
Ali mi ponekad to ne vidimo, slijepi smo, ne osjetimo. Slobodni smo u ovome životu da sami odlučimo kamo ćemo poći, kojim putem, a On nas uvijek čeka i zove.
Ne mogu to opisati, taj osjećaj, tu utjehu koju sam doživjela, bilo mi je lijepo bez obzira na ishod moje bolesti, bez obzira da ću možda uskoro umrijeti. Kao da mi je u glavi cijelo vrijeme odzvanjao glas; Ne boj se, nisi sama u ovome što prolaziš!
Spoznala sam da bolest može postati prilika u kojoj nas Božja milost najdublje dotiče.
Klanjanje u bazilici svetog Antuna Padovanskoga Sv. Duh
Zamjerala sam si jer svoju djecu nisam vodila u crkvu i sada kad im pokušavam približiti Njegovu Ljubav, teško mi je. Ali rado volim razgovarati o vjeri s njima. I želim svjedočiti njima svoju vjeru. O … kako bih željela da i oni vide i osjete Božju ljubavi i da se obrate, molim za to. Jednom sam molila u krunici za milost obraćenja svih u obitelji, a nekako sam tog dana molila za obraćenje kćeri.
Tog dana sjećam se nije je dugo bilo doma iz posla, došla je kasno i čim sam čula da je došla, pitala ju gdje je tako dugo, a ona odgovara; mama bila sam na misi. Pomislila sam kakva je to misa tako kasno u noći, bilo je oko 23h. I uplašila se, a onda mi je objasnila da joj je prijateljica rekla da ide na Duhovne obnove četvrtkom u baziliku svetog Antuna i da joj jako pomažu.
Nakon nekoliko tjedana otišla sam i ja s njom, sjećam se da sam prvo kad sam ušla u baziliku vidjela natpis na zidu; “Pati li tko među vama?”, I pomislila sam: Da, evo me…ja patim! Znala sam da sam na pravom mjestu. Do tada nisam bila nikada u toj bazilici.
U to vrijeme primila sam dvanaestu kemoterapiju i ostale su mi još četiri, tijelo mi je bilo toliko iscrpljeno da sam uvijek kad bih izlazila iz kuće, a to je bilo jako rijetko, morala uzeti mali stolčić na rasklapanje jer sam svakih nekoliko koraka morala sjesti i odmoriti da mogu nastaviti.
Tada sam bila bez kose, nosila sam periku, blijeda sa dubokim podočnjacima i nisam znala da li ću preživjeti ovu bolest i kakav će ishod biti nakon kemoterapije i svega što moram još proći. Sjećam se ponijela sam svoj stolčić koji se rasklapa jer nisam mogla dugo hodati ni stajati.
Dok smo se klanjale, obuzeo me tako lijep osjećaj da je Isus s nama i da nas gleda, suze su mi natapale ono blijedo izmučeno lice od radosti. Fra Stjepan je tijekom klanjanja rekao:“ Isuse pogledaj na nas ovdje, pogledaj na ovu bolesnu ženu“. Tada smo se kćer i ja pogledale, ali kasnije mi je rekla da to uvijek bude tako. Pomislila sam pa da, pa nisam samo ja tamo teško bolesna, a bila je puna crkva ljudi, mladih i starijih.
Zamislite, nakon svega što sam do tada prošla od početka svoje bolesti, toga dana dobila sam takvu snagu da sam cijelo vrijeme klanjanja klečala na koljenima bez onog mekanog podloška za koljena, onako slaba od kemoterapije i nije mi trebao stolčić kojeg sam ponijela.
Toga dana dobila sam utjehu i snagu i mislila sam Isuse pa ako mogu biti sada ovdje u crkvi s Tobom, Ti me vodiš i mogu ići dalje u život s Tobom i nositi svoj Križ dokle god to Ti budeš htio!
Kasnije bih išla često kod Sv Antuna četvrtkom, to je postalo moje mjesto utjehe i nade!
Spoznala sam da bolest može zaustaviti tijelo, ali može probuditi dušu i kada u patnji otvorimo svoje srce Bogu, bolest postaje blagoslov.
Kako sam počela moliti krunicu svaki dan
Znala sam popodne otići u sobu, zapaliti svijeću i moliti dok gledam kroz prozor u nebo. Onako izmućena od kemoterapije i ćelava kleknula bih pred Križem i molila. Počela sam moliti krunicu povremeno kad bih bila dobro, danas je molitva krunice moj svakodnevni kruh kojim hranim dušu. Danas je to moja potreba poput potrebe za hranom da preživim.
Često sam plakala dok sam molila, ali te suze nisu bile radi bolesti već radi sreće jer sam spoznala Njegovu Ljubav, znala sam Majčica je uz mene i daje mi snagu za sve što prolazim i za sve što još moram proći.
Voljela sam gledati u nebo dok molim! Kad su me pitali u bolnici koji krevet hoću izabrati u sobi, odabrala bih onaj pored prozora da mogu gledati u nebo dok molim.
Posebna je milost dok molim razmatrati trpljenje našeg Spasitelja, što je sve trpio za nas; o kako je to tužno, diraju u srce takvi prizori;
Bičevanje – zamišljam kako je svaki udarac biča bolio, a On je strpljivo to podnosio za nas. Zamišljam kapljice Njegove krvi koje su padale po tlu od bičevanja.
Trnje – zamišljam kako kapljice Njegove krvi teku niz lice od krune od trnja zabodenim oko Njegove glave
Križ – koliko je puta pao pod križem i nastavio dalje, iscrpljen i izmučen, zamišljam kakvu je milost imao Petar kad Mu je pomagao nositi Križ. Zamišljam Njegove rane koje je imao na tijelu.
Čavli – zamišljam koliko je boljelo kad su mu zabijali čavle u ruke i noge i onda kad su Ga podigli na Križu, kad se tijelo oslonilo samo na te čavle i tako visjelo. O… kako takvi prizori diraju u srce. I sad plačući ovo pišem …a onda se sjetim da je Isus rekao Jeruzalemskim ženama koje su plakale da radije oplaču grijehe svoje.
A Majčica – kao majci zamišljam bol koju je naša nebeska Majka Marija podnosila dok je gledala svoga sina da trpi i umire na Križu. Zamišljam kakva je to bol gledati Sina kako umire na križu i nakon smrti kad su Njegovo tijelo skidali s Križa i kad Ga je primila u svoje krilo.
Volim moliti žalosna otajstva u krunici, posebna je to milost.
I … da, želim još svjedočiti o molitvi dok postim. To je posebna milost, kao da tada oslobodimo put kojim naše molitve stižu do Isusa, ne znam … ne mogu baš to opisati, ali kao da nas bolje čuje.
Hvala Ti Isuse jer si sa mnom u mojoj oluji života!
Često sam razmišljala o smrti jer nalazi nisu bili dobri, svaki nalaz bio je gori od prethodnog i situacija je bila neizvjesna, nije se znalo kako će djelovati kemoterapija ni zračenje.
Prolazili bi dani, a ja bih svaki dan molila krunicu, molila sam da ozdravim, ako je to Njegova volja! Kako je neposredno prije Božića bio prvi kontrolni PET CT nakon kemoterapije, mislila sam Isuse neka bude volja Tvoja.
Zamislite, to je prvi nalaz koji je bio dobar, više se ne vidi ni metastaza u prsnoj kosti, niti ostatak tumora u limfnom čvoru! Sve je bilo čisto!
Od početka nisam bila svjesna da su moje molitve i svih onih koji su molili za mene uslišane, nekako kao da se to nije stvarno dogodilo, jer još je uslijedilo 16 zračenja i nisam se ubrajala u skupinu bolesnika koji su „ozdravili“.
Danas sam dobro, prošle su dvije godine od dijagnoze, vratila sam se na posao i u svakodnevicu, ali drugačije je … sve je drugačije … sa Isusom je.
Kristina Hanžek